Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Izraelski proroci i kraljevi: Poglevlja 18 i 19

“I voda postade zdrava”

 

U doba patrijarhâ Jordanska dolina je bila “kao kakav vrt Jahvin”, jer je “dobro posvuda natapana”. Upravo je u toj lijepoj dolini Lot odlučio podići svoj dom, pa je “razapeo svoje šatore do Sodome” (Postanak 13,10.12). U vrijeme kad su gradovi u ravnici bili uništeni, područje oko njih se pretvorilo u pustoš, i otada je to bio dio Judejske pustinje.

Jedan dio prekrasne doline se održao, sa svojim životodavnim izvorima i tokovima, da bi veselio srce čovjeku. U toj dolini, prekrivenoj bogatim žitnim poljima i šumama datuljinih palmi i drugog voća, taborovale su Izraelove čete poslije prelaska preko Jordana, i u njoj su prvi put uživale u rodovima Obećane zemlje. Pred njima su se uzdizale zidine Jerihona, poganske tvrđave, sjedišta kulta Aštarte, najiskvarenijeg i najsramotnijeg oblika kanaanskog idolopoklonstva. Uskoro su njegove zidine bile oborene, a njegovi stanovnici pobijeni. U vrijeme njegova pada bila je dana svečana izjava, u nazočnosti cijeloga Izraela: “Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša da ponovno gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!” (Jošua 6,26)

Prošlo je pet stoljeća. Mjesto je ležalo pusto, noseći Božje prokletstvo. Čak su i izvori, koji su boravak u tom dijelu doline činili tako poželjnim, trpjeli razorno djelovanje prokletstva. Međutim, u vrijeme Ahabova otpada, kad je pod Izebelinim utjecajem bilo obnovljeno klanjanje Aštarti, Jerihon, prastaro središte toga kulta, bio je ponovno podignut, iako je graditelj morao platiti strašnu cijenu. Hiel iz Betela sazidao je Jerihon — “uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao” (1. o Kraljevima 16,34).

Nedaleko od Jerihona, usred voćnjaka, nalazila se jedna od proročkih škola, i tamo se uputio Elizej nakon Ilijinog uznesenja. Dok je boravio u tom gradu, građani su mu prišli i rekli: “Lijepo je u gradu, kako to može vidjeti i naš gospodar, ali je voda loša i zemlja neplodna.” Izvor koji je u davna vremena bio čist i životodavan, i osiguravao i gradu i okolini veliki dio potrebnih količina vode, postao je sada nepogodan za uporabu.

Odgovarajući na molbu stanovnika Jerihona, Elizej je rekao: “Donesite mi novu zdjelu i metnite soli u nju!” Kad je dobio što je tražio, “on tada ode na izvor, baci u nj soli i reče: ‘Ovako govori Jahve: Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti.’” (2. o Kraljevima 2,19-21)

Jerihonske vode postale su zdrave ne mudrošću čovjeka, već čudesnim Božjim djelovanjem. Ljudi koji su ponovno sagradili grad bili su nedostojni naklonosti Neba, a ipak je Onaj, koji “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima” našao za dobro da tom prigodom otkrije, tim dokazom svojega milosrđa, svoju spremnost da izliječi Izraela od njegovih duhovnih bolesti (Matej 5,45).

Promjena je bila trajna, “voda postade zdrava, i takva je do današnjeg dana, po riječi koju je izrekao Elizej” (2. o Kraljevima 2,22). Iz stoljeća u stoljeće voda je tekla, čineći ovaj dio doline pravom oazom ljepote.

Mnoge duhovne pouke mogu se izvući iz izvještaja o ozdravljenju vode. Nova zdjela, sol, izvor — sve je to vrlo simbolično.

Bacajući sol u gorki izvor, Elizej je pružio istu duhovnu pouku koju je mnogo stoljeća poslije toga Spasitelj dao svojim učenicima kad je rekao: “Vi ste sol zemlji.” (Matej 5,13) Miješajući se sa zagađenom izvorskom vodom, sol je pročistila izvor i omogućila da iz njega umjesto otrova i smrti sada teče život i blagoslov. Kad Bog uspoređuje svoju djecu sa solju, želi ih poučiti da ih je učinio primateljima svoje milosti kako bi im pomogao da postanu Njegova oruđa za spasenje drugih. Bog izdvaja svoj izabrani narod iz cijeloga svijeta ne samo zato da bi njegove pripadnike posvojio kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih primio milost koja donosi spasenje. Kad je Bog izabrao Abrahama, nije ga učinio samo svojim posebnim prijateljem, već i prenositeljem osobitih prednosti koje je Gospodin namijenio svim narodima.

Svijetu su potrebni dokazi da postoji pravo kršćanstvo. Otrov grijeha izjeda samu srž društva. Gradovi i sela stenju pod teretom grijeha i moralne pokvarenosti. Svijet je pun bolesti, patnje i bezakonja. I blizu i daleko gledamo siromašne i zbunjene duše, opterećene sviješću o krivnji, koje propadaju zbog nedostatka nekog spasonosnog utjecaja. Evanđelje istine stalno im je pred očima, a ipak propadaju, jer se povode za primjerom onih koji bi im morali biti miris na život, a postaju miris na smrt. Njihova se duša napaja gorčinom, jer je izvor iz kojega piju otrovan, iako bi trebao biti izvor vode koja teče u vječni život.

Sol se mora pomiješati s tvari kojoj je dodana, ona mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Isto tako će osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna snaga Evanđelja dopre do njih. Ljudi se ne spasavaju kao skupina, već kao pojedinci. U osobnom utjecaju krije se snaga. On se treba sjediniti s Kristovim utjecajem, uzdizati kao što je Krist uzdizao, usađivati prava načela i zaustavljati širenje pokvarenosti u svijetu. On treba širiti milost koju samo Krist može dati. On treba uzdizati, uljepšavati život i karakter bližnjih snagom čistog primjera, koji je praćen iskrenom vjerom i ljubavlju.

O nekada zagađenom izvoru u Jerihonu, Gospodin je rekao: “Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti.” Zagađeni tok predstavlja dušu koja je odvojena od Boga. Grijeh nije samo odvojio dušu od Boga, već je u njoj uništio i želju i sposobnost da upozna Boga. Cijeli ljudski organizam je tako poremećen grijehom, um je izopačen, mašta pokvarena, sposobnosti duše oslabljene. Osjeća se da joj nedostaje čista vjera i svetost srca. Božanska snaga obraćenja nije uspjela preobraziti karakter. Duša je slaba, i budući da nema moralne snage potrebne za pobjedu, postala je zatrovana i izopačena.

U srcu koje se očistilo, sve se mijenja. Preobražavanje karaktera svjedoči svima da se u njemu nastanio Krist. Božji Duh rasplamsava novi život u duši, dovodeći misli i želje u pokornost Kristovoj volji; i unutarnji čovjek se obnavlja na Božju sliku. Slabi i pogrešivi ljudi pokazuju svijetu da otkupiteljska snaga milosti može učiniti da nesavršeni karakter postane skladan i da donese obilan rod.

Srce koje prima Božju riječ nije kao bara koja se isparava, niti kao ispucana čatrnja koja gubi svoje blago. Ono je kao gorski potok koji se napaja na nepresušnom izvoru, i čije hladne, iskričave vode skakuću s kamena na kamen, osvježavajući umorne, žedne i opterećene. Ono je kao rijeka koja stalno teče i tekući postaje sve dublja i šira sve dok se njezine životodavne vode ne prošire po svoj zemlji. Potok koji pjevajući teče svojim putom, ostavlja iza sebe darove zelenila i plodnosti. Trava na njegovim obalama postaje sočnija, drveće se zaodijeva bujnijim zelenilom, cvijeće se množi. A kad zemlju u ljeto počnu pržiti usijane sunčeve zrake, pojas zelenila obilježava riječni tok.

Tako je i s pravim Božjim djetetom. Kristova vjera će u njemu djelovati kao životodavno načelo koje sve prožima; kao živa, djelotvorna, duhovna energija. Kad se srce izloži djelovanju nebeskih utjecaja istine i ljubavi, ta načela se ponovno pokazuju kao potoci u pustinji, pretvarajući golu i suhu zemlju u plodno tlo.

Kad se oni koji su očišćeni i posvećeni spoznajom biblijske istine iz sveg srca uključe u djelo spasavanja duša, postat će doista miris na život. I kad iz dana u dan budu pili iz nepresušivog izvora milosti i znanja, vidjet će da su im srca prepuna Duha njihovog Učitelja, i da su njihovom nesebičnom službom mnogi dobili tjelesne, umne i duhovne blagoslove. Umorni su se osvježili, bolesni povratili zdravlje, opterećeni grijehom se se rasteretili. U dalekim zemljama čulo se zahvaljivanje s usana onih čije je srce napustilo služenje grijehu i okrenulo se pravednosti.

“Dajite, pa će vam se davati”, jer je Božja riječ “zdenac u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana” (Luka 6,38; Pjesma nad pjesmama 4,15).

 

 

Prorok mira

Ovo se poglavlje temelji na tekstovima iz 2. o Kraljevima 4.

 

Elizejev proročki rad u nekim se svojim dijelovima vrlo razlikuje od Ilijinog. Iliji su bile povjeravane poruke prokletstva i osude; njegov glas je neustrašivo izricao ukore i opomene, pozivajući kralja i narod da se vrate sa svojih zlih putova. Elizejeva zadaća bila je mnogo smirenija; on je trebao dograđivati i jačati djelo koje je Ilija započeo, i učiti narod Gospodnjim putovima. Nadahnuti ga izvještaji opisuju kao čovjeka koji uspostavlja bliske odnose s bližnjima, koji se kreće u društvu proročkih sinova, koji svojim čudima i službom donosi zdravlje i radost ljudima.

Elizej je bio čovjek blagoga i ljubaznog duha; ali da je i on znao biti strog, pokazalo se na putu prema Betelu kad su ga izazivali bezbožni dječaci koji su izašli iz grada. Ti su dječaci čuli za Ilijino uznesenje, i oni su se tome svečanom događaju rugali, pozivajući Elizeja: “Uzleti, ćelo, uzleti, ćelo!” Čuvši njihove podrugljive riječi, prorok se okrenuo, i pod nadahnućem koje je dolazilo od Svemogućega, izrekao prokletstvo nad njima. Strašna kazna koja je slijedila, dolazila je od Boga. “I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece.” (2. o Kraljevima 2,23.24)

Da je Elizej dopustio da ovo ruganje prođe nekažnjeno, svjetina bi mu se nastavila rugati i zlostavljati ga, pa bi možda i cijela njegova zadaća poučavanja i spasavanja u vrijeme teške nacionalne krize doživjela neuspjeh. Ovaj jedini slučaj strašne strogosti bio je dovoljan da mu osigura poštovanje tijekom cijeloga života. Pedeset godina je ulazio i izlazio kroz vrata Betela, putovao po cijeloj zemlji, od grada do grada, prolazio kroz skupine besposlenih, neodgojenih i raspuštenih mladića; ali nitko mu se nije rugao niti je olako shvaćao njegova prava proroka Najvišega.

Čak i ljubaznost ima svoje granice. Autoritet se mora sačuvati odlučnom strogošću, ili će mu mnogi prilaziti s podsmijehom i prijezirom. Ona takozvana blagost, nagovaranje i popuštanje, kojim se prema mladima služe roditelji i odgajatelji, jedno je od najvećih zala koje ih može stići. Od najveće je važnosti da se u svakoj obitelji pokaže čvrstina i odlučnost, da se postave jasni zahtjevi.

Poštovanje, vrlina koja je toliko nedostajala mladima koji su se rugali Elizeju, mora se pozorno njegovati. Svako dijete treba naučiti pokazati istinsko poštovanje prema Bogu. Njegovo ime se nikada ne smije izgovarati olako ili nepromišljeno. Anđeli, kad ga izgovaraju, zaklanjaju svoje lice. A s kakvim bismo mu poštovanjem mi, pala i grešna bića, morali prilaziti!

Poštovanje se mora pokazati prema Božjim predstavnicima — propovjednicima, nastavnicima i roditeljima, koji su pozvani da govore u Njegovo ime. Kad njima ukazujemo poštovanje, proslavljamo Boga.

I uljudnost je rod Duha i svi bi je morali njegovati. Ona ima snagu da omekša naravi koje bi bez njezinog utjecaja postale teške i grube. Oni koji govore da su Kristovi sljedbenici, a istodobno su grubi, neljubazni i neuljudni, ništa nisu naučili od Isusa. U njihovu iskrenost ne treba sumnjati, njihovo poštenje ne treba stavljati pod znak pitanja; ali iskrenost i poštenje ne mogu nadoknaditi manjak ljubaznosti i uljudnosti.

Ljubazan duh, koji je osposobio Elizeja da tako snažno utječe na život mnogih u Izraelu, otkriva se u zapisu o njegovom prijateljskom odnosu s obitelji koja je živjela u Šunamu. Tijekom svojih putovanja po kraljevstvu, “Elizej je prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena, i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolažaše onuda, uzvratio bi se k njoj na jelo.” Gospodarica kuće shvatila je da je Elizej “sveti čovjek Božji”, pa je rekla svome mužu: “Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, sto, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.” U to utočište Elizej je često svraćao, zahvalan što može uživati u miru. Međutim, Bog nije zaboravio ljubaznost ove žene. U njezinoj kući nije bilo djece, i zato je Bog nagradio njezinu gostoljubivost darujući joj sina.

Godine su prolazile. Dječak je dovoljno odrastao da je mogao poći sa žeteocima na njivu. Jednog se dana razbolio zbog vrućine, “i potuži se ocu: ‘Jao, glava, glava moja!’” Otac je naredio sluzi da dječaka odnese majci, “i on ga uze i odvede ga njegovoj majci. Na njenim je koljenima ostao do podne, i onda umrije. Ona tada ode gore i položi ga u postelju Božjega čovjeka. Izišla je zatim i zaključala vrata.”

U očaju, Šunamka je odlučila ići i moliti Elizeja za pomoć. Prorok je tada bio na gori Karmelu pa je žena, u pratnji svoga sluge, smjesta krenula onamo. “Kad je čovjek Božji ugleda izdaleka, reče svome momku Gehaziju: ‘Evo one Šunamke. Otrči pred nju i pitaj je: Kako si? Je li ti muž dobro? Je li ti dijete zdravo?’” Sluga je učinio kako mu je bilo zapovjeđeno, ali sve dok nije došla k Elizeju, ožalošćena majka nije otkrivala uzrok svoje tuge. Kad je čuo za njezin gubitak, Elizej je naredio Gehaziju: “Opaši se, uzmi u ruku moj štap, pa idi! Ako koga susretneš, ne pozdravljaj ga; ako te tko pozdravi, ne odzdravljaj mu. Moj štap položi na dječaka.”

Ali majka nije bila zadovoljna sve dok sâm Elizej nije krenuo s njom. “Života mi Jahvina i tvoga, neću te se ostaviti!” uzviknula je. “On tada ustade i pođe za njom. Gehazi je otišao prije njih i položio štap na dječaka, ali ne bješe ni glasa ni odziva. Vrati se on pred Elizeja i javi mu: ‘Dječak se nije probudio.’”

Kad su stigli do kuće, Elizej je otišao u sobu u kojoj je ležalo dijete. “Ušavši, zatvori vrata za sobom i pomoli se Jahvi. Zatim se pope na postelju, leže ne dječaka, položi svoja usta na njegova usta, svoje oči na njegove oči, svoje ruke na njegove ruke; disao je nad njim, te se ugrijalo tijelo dječakovo. Potom ustade i prošeta se po kući tamo-amo, zatim se opet pope, i disaše nad njim. A dječak tada kihnu sedam puta i otvori oči.”

Pozvavši Gehazija, naredio mu je da dozove majku. “On je pozva. Kad je stigla preda nj, reče joj: ‘Uzmi svoga sina.’ Ona, ušavši, pade mu pred noge i pokloni se do zemlje. Zatim uze svoga sina te iziđe.”

I tako je bila nagrađena vjera ove žene. Krist, veliki Životodavac, vratio joj je sina. Na sličan će način biti nagrađeni i Njegovi vjerni kad, prilikom Njegovog dolaska, smrt izgubi svoj žalac i grob pobjedu, kojom se hvalio. Tada će svojim slugama vratiti djecu koju im je smrt oduzela. “Ovako govori Jahve: Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema. Ovako govori Jahve: Prestani kukati, otari suze u očima! Patnje će tvoje biti nagrađene: oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske. I ima nade za tvoje potomstvo — riječ je Jahvina — sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj.” (Jeremija 31,15-17)

Isus nas tješi u našoj tuzi za umrlima upućujući nam poruku punu beskrajne nade: “Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti! Gdje je tvoja kuga, o smrti, gdje pomor tvoj, Podzemlje!” (Hošea 13,14) “Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Otkrivenje 1,18) “Jer će sâm Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,16.17)

Kao i Spasitelj čovječanstva, kojega je bio predslika, Elizej je u svojoj službi među ljudima sjedinjavao djelo liječenja s djelom poučavanja. Vjerno i neumorno, tijekom dugih i uspješnih radnih godina, Elizej je nastojao poduprijeti i unaprijediti važno obrazovno djelo koje su obavljale proročke škole. Po Božjoj providnosti, njegove riječi pouke okupljenim skupinama ozbiljnih mladića bile su potkrepljivane snažnim utjecajem Svetoga Duha, a katkad i drugim neoborivim dokazima njegovog autoriteta kao Gospodnjeg sluge.

Prigodom jednoga svoga posjeta školi u Gilgalu, prorok je uklonio otrov iz povrća. “Bijaše glad u zemlji. I kad su sinovi proročki sjedili pred njim, reče svome momku: ‘Stavi mi veliki lonac na vatru i skuhaj jelo sinovima proročkim.’ Jedan od njih ode u polje da nabere zelja, ali nađe divlju povijušu, i nabra s nje punu haljinu gorkih plodova. Vrati se i nareza ih u lonac, jer nije znao kakvi su. Usuše ljudima da jedu. Ali kad su počeli jesti, povikaše: ‘Čovječe Božji! Smrt je u loncu!’ I nisu mogli jesti. Tada će Elizej: ‘Donesite brašna!’ I baci ga u lonac i reče: ‘Uspite ljudima neka jedu!’ I ništa više nije bilo štetno u loncu.”

I u Gialgalu, dok je glad još vladala u zemlji, Elizej je nahranio stotinu ljudi hranom koju mu je kao dar donio “neki čovjek iz Baal-Šališe, … kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi.” Oko njega je bilo onih koji su teško patili od gladi. Kad je dar bio donesen, rekao je svome sluzi: “‘Daj ljudima neka jedu!’ … Ali njegov momak odgovori: ‘Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?’ On odgovori: ‘Podaj ljudima, i neka jedu, jer ovako veli Jahve: Jest će i preostat će!’ I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Jahvinoj.”

Koliko je milostiv bio Krist preko svoga vjesnika kad je učinio ovo čudo i zadovoljio njihovu glad! I od toga vremena, stalno iznova, iako ne uvijek na tako poseban i vidljiv način, Gospodin Isus zadovoljavao je ljudske potrebe. Da je naše duhovno opažanje bilo jasnije, mi bismo bolje nego dosad prepoznavali božansko milostivo postupanje prema ljudskim sinovima.

Samo Božja milost može učiniti da mali obroci budu dovoljni svima. Gospodnja ruka ih može stostruko umnožiti. Iz svojih izvora On može postaviti stol u pustinji. Dodirom svoje ruke, On može povećati mršave zalihe i učiniti da budu dovoljne svima. Njegova sila je umnožila hljebove i kašu u rukama proročkih sinova.

U vrijeme Kristove zemaljske službe, kad je On učinio slično čudo i nahranio mnoštvo, pojavilo se isto nevjerovanje koje su pokazali i suradnici starog proroka. “Što?” uzviknuo je Elizejev sluga. “Zar da ovo postavim pred stotinu ljudi?” A kad je Isus rekao svojim učenicima da nahrane mnoštvo, oni su odgovorili: “Imamo samo pet kruhova i dvije ribe. Osim, možda, da mi sami idemo i kupimo hranu za sav ovaj narod!” (Luka 9,13) Što je to za toliki narod?

Ova pouka je namijenjena Božjoj djeci svih vremena. Kad Bog odredi posao koji treba obaviti, neka ljudi ne gube vrijeme na rasprave o opravdanosti toga naloga ili o vjerojatnim rezultatima svojih napora ako ga poslušaju. Zalihe koje imaju u rukama možda izgledaju premale da bi se njima zadovoljile potrebe; ali u Gospodnjim rukama one će se pokazati i više nego dovoljne. “I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Jahvinoj.”

Potpunija svijest o Božjem odnosu prema onima koje je otkupio žrtvom svoga Sina, snažnija vjera u napredovanje Njegovog djela na Zemlji — to su velike potrebe današnje Crkve. Neka nitko ne gubi vrijeme na oplakivanje svojih oskudnih vidljivih izvora sredstava. Vanjski izgled možda neće mnogo obećavati, ali energičnost i povjerenje u Boga mogu povećati zalihe. Dar koji Mu donosimo sa zahvalnošću, tražeći u molitvi Njegove blagoslove, On će umnožiti kao što je umnožio hranu poklonjenu proročkim sinovima i umornom mnoštvu.


Komentiraj