“O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119,97)
Na svemu što je stvoreno vidi se otisak Božanstva. Priroda svjedoči o Bogu. Osjetljiv um, doveden u vezu s čudesima i tajnama svemira, mora prepoznati djelovanje beskonačne sile. Zemlja ne daje svoja dobra, niti se iz godine u godinu nastavlja okretati oko Sunca zahvaljujući vlastitoj energiji. Nevidljiva ruka vodi planete u njihovom kruženju nebom. Tajanstveni život prožima svu prirodu, održava bezbrojne svjetove u beskraju, živi u najsitnijem kukcu što lebdi na ljetnom povjetarcu, daje hitrinu lastavici u letu i hrani mlade gavranove, pupoljak pretvara u cvijet, a cvijet u plod.
Ista sila koja održava prirodu, djeluje i u čovjeku. Isti veliki zakoni koji vode i zvijezdu i atom, nadziru i čovjekov život. Zakoni što upravljaju radom srca, prilagođujući protok životne struje prema zahtjevima tijela, zakoni su moćnog Uma koji ima vlast nad dušom. Od Njega proizlazi sav život. Samo u skladu s Njim može se utvrditi pravo područje životne aktivnosti. Svim bićima koja je stvorio postavljen je isti uvjet — održavati život primanjem života od Boga i voditi ga u skladu sa Stvoriteljevom voljom. Prekršiti Njegov zakon — tjelesni, umni ili moralni — znači izdvojiti se iz sklada sa svemirom, unijeti nesklad, rasulo, propast.
Onome tko nauči tako tumačiti njezina učenja, priroda postaje jasna: svijet je udžbenik, a život škola. Čovjekovo jedinstvo s prirodom i s Bogom, sveopća obvezatnost zakona i posljedice prijestupa neizbježno utječu na um i oblikuju karakter.
Naša djeca trebaju naučiti te pouke. Malom djetetu, koje još nije sposobno učiti iz tiskane riječi ili se uključiti u redovitu školsku nastavu, priroda je neiscrpan izvor pouka i uživanja. Srce koje još nije otvrdnulo u dodiru sa zlom, brzo prepoznaje nazočnost Onoga tko prožima sve što je stvoreno. Uho koje još nije zaglušeno hukom svijeta pazi na Glas koji govori preko glasova prirode. (Odgoj, str. 85,86)