Hoće li religija nestati? Ovo pitanje postavljaju stručnjaci kad govore o “sekularizaciji” – da bismo saznali odgovore na neka njihova pitanja, porazgovarali smo s dr. Edwinom Hernandezom, sociologom koji ima doktorat Sveučilišta Notre Dame i predaje na Sveučilištu Andrews u Sjedinjenim Američkim Državama.
• Je li znanost zauzela mjesto religije?
Pioniri sociologije kao što su Durkheim i Marx svakako su vjerovali da će se to dogoditi. Mislili
su da će s porastom znanstvenog znanja biti sve manje prostora za religijsko tumačenje stvari. To će
dovesti do posve svjetovnog društva.
• Zašto?
Pomislite na grmljavinu. Nekoć su je ljudi smatrali izrazom Božje srdžbe. Danas je smatramo
prirodnom pojavom. Ako grom udari u crkveni toranj, mi se ne kajemo zbog svojih grijeha; umjesto
toga ugrađujemo gromobran.
Međutim, u posljednje vrijeme neki sociolozi smatraju da stvari nisu tako jednostavne kako su to Durkheim i Marx mislili.
• Zašto nisu?
Bar u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kanadi religija ne pokazuje znakove odumiranja.
Sjetite se samo velike uloge koju je religija odigrala u pokretu za građanska prava – njezin golemi
potencijal da pobuđuje i nadahnjuje.
Ili uzmite jednostavnu činjenicu da je oko šezdeset posto Amerikanaca na neki način povezano s crkvom. A ostali nisu svi “svjetovni”. Mnoge bi se na neki način moglo nazvati “kršćanima”; drugi su zaokupljeni astrologijom, pokretom new age…
• Čini se da je Zapadna Europa ipak jako svjetovna.
Da, ali u Zapadnoj Europi crkve su uglavnom monopolističke. Svaka zemlja ima svoju državnu crkvu čije
je mjesto u društvu zaštićeno ustavom i čije se djelovanje podupire novcem poreznika. Zbog toga, ako ste razočarani svojom mjesnom crkvom, nemate mnogo mogućnosti osim da joj sasvim okrenete leđa.
• No to nije slučaj u Sjedinjenim Državama i u Kanadi.
Ne. Zbog toga dolazi do sekularizacije, ali ograničene. Sekularizacija izaziva vjersko buđenje i inovaciju koja ograničava njezinu privlačnost.
• Zašto?
Razmotrimo proces u nekoj tipičnoj skupini – onoj koja se odcijepila od veće skupine za koju
smatra da je učinila “kompromis” sa svijetom.
• Pa to se događa sve vrijeme.
Naravno – pogledajte početak metodista, adventista, zatim skupina koje zastupaju svetost kao
što su nazareni, pa pentekostnih skupina i većine baptističkih crkava. One žive u neskladu s društvom.
One postavljaju radikalne zahtjeve pred svoje vjerništvo. One su drukčije.
Ali kako vrijeme prolazi, stvari se mijenjaju. Neki od vjernika obrazuju se za vođe. Odlaze na
školovanje i tako stječu naobrazbu. Drugi se opet počinju uspinjati ekonomskim ljestvama – većina tih
skupina cijeni težak rad, štedljivost i marljivost. S vremenom ova skupina postaje elitom.
• Elita bez moći.
A ova elita, zauzvrat, postaje glavni igrač u institucijama te skupine – njezinim školama, crkvenim odborima, svemu. To je značajno jer ljudi s obrazovanjem i/ili novcem moraju raditi i studirati s mnoštvom drukčijih ljudi različitih svjetonazora. Ovo ih navodi da ublaže svoj osjećaj “jedinstvenosti”; pomalo gube osjećaj da imaju “istinu”. Na svoju religiju počinju gledati kao jednu od mnogih opcija. Prihvaćaju ono što sociolog Cutterly naziva “etikom nevrijeđanja”.
• “Etika nevrijeđanja”?
To je etika koja kaže: “Ti vjeruj svoje, a ja ću svoje. Nije važno što vjeruješ dokle god nešto vjeruješ.”
Vjera postaje opcija. Ili kako to Stephen Carter kaže: Bog postaje hobi.
• Ali oni su još uvijek religiozni.
Da, međutim njima religija ne znači ništa. Ona je nesumnjivo dio njihova života, ali on ne utječe na
druge dijelove. Oni sebe mogu smatrati vrlo “duhovnima”, ali kad se radi o poslovanju ili odgoju
djece… no, bez obzira na namjere i ciljeve, oni su svjetovni. No zaboravite da ovi ljudi upravljaju institucijama te religije.
A one su same po sebi snažan čimbenik uklapanja u kulturu. Uostalom vi želite da vaša škola ili
bolnica budu priznate. želite steći vjerodostojnost i status kao vjerska organizacija – a to je drugi način
izražavanja želje da se želite pokoriti agendi koju je sastavio netko drugi.
• Drugim riječima, organizacija s vremenom gubi osjećaj neusklađenosti s društvom.
Taj osjećaj gubi njezina elita – i kad bismo bili u Europi, to bi bio kraj priče. Kako ide elita, tako ide
crkva. Kako ide crkva, tako ide zemlja. Međutim, u SAD-u i Kanadi ljudi koji imaju primjedbe na elitu,
imaju i mogućnosti za djelovanje – i oni to znaju! Mogu prestati s novčanim podupiranjem i “srediti
nitkove”. (To nije moguće u Europi jer, sjetimo se, tamo Crkvu podupire država.) Ili mogu
zaprijetiti da će osnovati vlastitu crkvu (i to je ponekad dovoljno da se elita drži na uzdi). A mogu i
ostvariti svoje prijetnje i osnovati vlastitu crkvu.
• Samo trenutak – ne počinje li ovim cijeli proces iznova?
U mnogo slučajeva počinje.
• Ali ako stalno “skidate vrhnje”, neće li na kraju uzmanjkati onih koji ozbiljno shvaćaju Boga?
Neće, jer se djeca te “svjetovne elite” često vraćaju nekoj vrsti “religije s visokim zahtjevima”.
Svjetovnost ima svoje granice. Ona ne može odgovoriti na temeljna pitanja ljudskog postojanja – odakle dolazimo, kamo idemo, zašto smo ovdje? Svaki naraštaj postavlja ista pitanja. I samo religija može na njih dati adekvatne odgovore.
• Prema tome, elita se može uklopiti u društvo, ali njezina djeca ne mogu. A djeca se vraćaju
vjerskim ustanovama koje bivaju revitalizirane odsutnošću njihovih starješina.
Da, to se upravo događa. Naše “vjersko tržište” je dovoljno veliko da se taj proces razvije do kraja.
Međutim, u Europi djeca imaju manje institucija (ako ih uopće imaju) kojima se mogu vratiti – a
one koje imaju, vodi elita protiv koje se bune.
• Prema tome, sekularizacija nije neizbježna.
Ne, nije. Kao što sam rekao, čini se da je to samoograničavajući proces – bar u našoj zemlji.
• Postoji li neki način da se ona spriječi u nekoj instituciji – ili u životu pojedinca?
Već sama svijest da ovaj proces postoji može pomoći.
Međutim, mnogo je važniji savjet Johna Wesleya, utemeljitelja metodizma. Prema njegovim
riječima religija nas uči “marljivosti i štedljivosti – a one proizvode bogatstvo. Ali kako se povećava
bogatstvo, tako će se povećati oholost, srdžba i ljubav prema svijetu u svim njegovim granama.”
• Isti problem.
Da, ali Wesley nastavlja: “Postoji samo jedan način – i nema drugoga – pod nebom kako treba postupati s tim ‘rastom oholosti’: ako oni koji steknu sve što mogu i uštede sve što mogu, isto tako daju sve što mogu, onda će što više steknu, to više rasti u milosti i više će blaga imati na Nebu.”
To je bio ključ pokreta za građanska prava. On je dao priliku ljudima da svoja vjerovanja pretvore u praksu, priliku da pokažu svoju vjeru. Kršćanstvo treba primijeniti na svako životno područje. Ono
zahtijeva korjenitu promjenu. Ono zahtijeva da bogati dijele dobra sa siromašnima. Ono pogađa našu
prirodnu sklonost da se družimo s ljudima “našeg ranga”.
• Ali to zahtijeva žrtvu.
Ne zaboravite da sekularizacija pretvara religiju u privatnu, osobnu stvar – nešto što ne utječe na vaš
način života.
Vraćajući se na ono što je Wesley rekao, mislim da je to iskra koja nedostaje u mnogim vjerskim
zajednicama: da smo ovdje na zemlji da pokažemo svoje kršćanstvo, da pokažemo svoju
ljubav za druge.
U mjeri u kojoj nas naš uspjeh čini neosjetljivima za druge, u toj istoj mjeri doživljavamo opadanje
svoje duhovnosti. To čak može biti jako pobožna duhovnost, ali je ona nesumnjivo “kula u zraku”. Nema veze s načinom na koji živimo.
(Znaci vremena 2/2005)