Da nema nade, srce bi se slomilo.” Tako je pisao — engleski svećenik i povjesničar Thomas Fuller (1608.-1661.). Svi se mi nadamo. Želimo vjerovati da budućnost donosi najbolje. Zato želimo uspjeh slabijemu, zato volimo sretne završetke. Ako postoji mogućnost da se i najveći krivac rehabilitira, da najmanji David pobijedi najvećeg Golijata, da najružnije pače postane labud, onda možda za nas ima nade.
Ali biblijski izvještaj ne daje nadu za Judu.
Biblija prikazuje raspeće kao niz dramatičnih suprotnosti: života i smrti, vjernosti i izdaje, svjetla i sjene. Sva četiri evanđelja slikaju Judu najtamnijim bojama. Ivan ga otvoreno naziva lopovom. [1] Od svih učenika jedini se Juda urotio s Isusovim neprijateljima i prodao svojeg učitelja za cijenu roba. [2] Služeći se izdajničkim poljupcem, Juda omogućuje Isusovo uhićenje. Poslije, svladan kajanjem, vraća novac za krv, ali ga se njegovi ortaci odriču riječima: “što se to nas tiče? To je tvoja stvar.” [3] Izdajica koji sam doživljava izdaju, u očaju počinja grozno samoubojstvo.
Od svih glavnih sudionika ove drame, Juda nas najviše uznemiruje premda nije jedini koji se izdajnički ponio prema Isusu. Kad je Isus bio uhićen, svi su učenici pobjegli. Petar Ga se triput odrekao. Kukavica Pilat vidio je da je Isus nedužan, ali Ga je prepustio svjetini. A Isus je čak odbio odgovoriti pokvarenom i razuzdanom kralju Herodu.
Ali Juda nas uznemiruje jer je proveo tri godine s Isusom, a ipak Ga nikad nije stvarno razumio. Uznemiruje nas jer je svojom izdajom pokrenuo događaje koji su doveli do spasenja drugih, a za njega su značili vječnu osudu. Isus je na to upozorio: “Jao onomu koji izdaje Sina čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!” [4]
Juda nas uznemiruje jer nam izvještaj o njemu ne ostavlja nikakvu nadu. Prema tomu, prirodno je da bismo htjeli prepraviti izvještaj, nekako naći nadu za Judu, nadu za naše vlastite najmračnije trenutke.
Netko je upravo to učinio krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća. Svoj je rukopis od dvadeset šest stranica nazvao “Judino evanđelje”. Naravno, Juda je već odavno bio mrtav. Ne znamo tko je ovaj rukopis napisao, ali Juda svakako nije. A pisac je ispleo priču o tajnom, urotničkom odnosu između Isusa i Jude. Prema njoj Juda ima prvo mjesto među učenicima, najbliže Isusu. I zbog te bliskosti, koju ne dijeli ni s jednim drugim učenikom, Isus od Jude traži da Ga izda. Umjesto zločinca ili tragičnog lika, Juda se pojavljuje kao heroj. Ovo “evanđelje” zadovoljava našu težnju za nadom, čak i za Judu.
Moguće je da je Irenej, jedan od kršćanskih vođa prve Crkve, čitao knjigu s istim naslovom, jer je oko 186. godine spominje imenom. Ne znamo je li to bila ista knjiga. Poput Ireneja, i prva kršćanska Crkva odbacila je Judino evanđelje i ono je na kraju nestalo – osim jednog primjerka, sačuvanog s nekoliko drugih rukopisa na papirusu. I taj je papirus bio skriven sedamnaest stoljeća. U međuvremenu snaga novozavjetnog izvještaja preobrazila je svijet tako da se povijest počela računati od Isusova rođenja. Tijekom svih tih stoljeća generacije ljudi mučile su se oko Judine sudbine.
Još dok je drevni papirus tijekom dvadesetog stoljeća počivao u skrovitosti, dva romanopisca istražila su Judinu ulogu. Mihail Bulgakov riješio je u djelu Majstor i Margarita dilemu oko Judina ponašanja prikazavši ga kao sporednu osobu koja izdaje Isusa radi novca. Prema njegovoj priči, Juda čak nije postao jedan od dvanaestorice učenika. S druge strane, francuski romanopisac Roger Caillois u svojem je djelu Pontius Pilate prikazao Judu na vrlo sličan način kao i stari rukopis. Caillois nikad nije vidio taj rukopis, ali je ispitujući Judinu pobudu, došao do sličnih zaključaka.
A onda je negdje krajem dvadesetog stoljeća netko našao stari papirus. Možda je to bio neki dječak pastir, sličan onomu koji je našao rukopise pokraj Mrtvoga mora. Ne znamo. Ali netko ga je otkrio, netko tko nije mario za njegovu povijesnu vrijednost, tko ga je cijenio samo prema novcu koji bi mu mogao donijeti. I tako se pojavio iz skrovitosti da bi se našao na crnom tržištu starinama. Navodno je završio u sefu na Long Islandu u New Yorku. A onda je 2000. godine švicarska trgovkinja antikvitetima Frieda Nussberger Tchacos “spasila” papirus.
Drevne artefakte legalno nabavljene prate dokumenti u kojima su zapisani datum i mjesto nalaza, metode potvrde, lanac posjedovanja i tako dalje. Međutim, pljačkaši često haraju po arheološkim nalazištima tražeći predmete koje bi mogli prodati ili ih jednostavno uzimaju. Takav postupak često oštećuje predmet i uništava arheološke dokaze, pa smo lišeni mnogih vrlo bitnih informacija. Da bi obeshrabrile pljačku, mnoge države su proglasile zakone koji zabranjuju kupnju takvih predmeta.
Zbog tog zakona Tchacos nije mogla legalno prodati papirus. Prije nekoliko godina sveučilište Yale odbilo ga je od nje kupiti upravo zbog ovih zakonskih odredbi. Da zaobiđe zakon, Tchacos i njezin odvjetnik prodali su sadržajpapirusa, ali ne i sam rukopis. S obzirom na takvu etičku izopačenost, ne treba se čuditi da je Tchacos osjećala neku rodbinsku vezu s Judom. Njezine su riječi ponavljane mnogo puta: “Juda me molio da nešto učinim za njega.” Zauzvrat, Tchacos je dobila nešto više od dva milijuna dolara. Da bi slučaj bio još nejasniji, postoje optužbe da je Tchacos odavno bila diler opljačkanih antikviteta.
Unatoč ovim problemima, National Geographic odlučio je objaviti sadržaj i snimiti televizijsku emisiju reklamirajući zaboravljeno “evanđelje”.
Međutim, pravo pitanje nema veze s načinom na koji je rukopis pribavljen. Pitanje je baca li ispričani događaj u ovom dugo skrivanom rukopisu novo svjetlo na izvještaj o raspeću. Pomaže li nam da bolje razumijemo istinu o Judi?
Odgovor glasi: Ne. Znanstvenici se slažu da ne odražava Judine misli, već tradiciju ranokršćanske sljedbe nazvane gnostici. Riječ “gnostik” dolazi od grčke riječi gnosis koja znači “spoznaja”. Stari “kršćanski gnostici” vjerovali su da se spasenje postiže tajnim znanjem koje je Isus otkrio svojem unutarnjem krugu.[5] A upravo to prikazuje Judino evanđelje: Judu koji je bio skriveno povezan s Isusom i ta mu veza omogućuje pristup tajnome znanju koje je drugim učenicima bilo nedostupno i koji surađuje s Kristom, a ne izdaje Ga.
Ovo se izravno protivi biblijskom izvještaju. Matej i Ivan bili su svjedoci iz prve ruke koji su zapisali što su “vidjeli i čuli”. [6] Znanstvenici se slažu da je Markov izvještaj prethodio Petrovom, koji je također bio očevidac. Luka, koji je nekoliko godina bio vremenski udaljen od opisanih događaja, pomno je “ispitao sve od početka”. [7] Kao što bismo očekivali od četvorice neovisnih svjedoka istih događaja, njihovi se izvještaji razlikuju u pojedinostima, ali se slažu u svim glavnim točkama. I svi se slažu da je Juda izdao Isusa.
Budući da je bio jedan od dvanaestorice učenika, Juda je mnoge sate proveo s Isusom. Njemu, kao i drugima, Isus je otkrio “tajne kraljevstva Božjega”. [8]Nasuprot gnosticima koji su vjerovali da znanje vodi spasenju, Biblija naučava da znanje o Isusu nije dovoljno. Moramo poznavati Njega i On nas. [9] Biblijski izvještaj pokazuje da Juda nikad nije istinski vjerovao u Isusa. Nikad nije shvatio da će Isusova smrt donijeti vječno spasenje. Umjesto toga vidio je u Isusu samo političkog vodu. A smrću tog političkog vođe umrle su i njegove ambicije. Zato si je oduzeo život.
Uzbudljiva je priča o tome kako je ovaj stari papirus dospio na svjetlo dana. Ali priča o Judi ostaje tragedija o izdanom prijateljstvu i vječnom gubitku.
Ed Dickerson
__________________________
- [1] Ivan 12,6.
- [2] Matej 26,14.
- [3] Matej 27,4.
- [4]Matej 26,24.
- [5] Stefan Lovgren, “Lost Gospel Revealed; Says Jesus Asked Juda to Betray Him”, National Geographic News, 6. travnja 2006.
- [6] 1. Ivanova 1,3.
- [7] Luka 1,3.
- [8] Luka 8,10.
- [9] Vidi Matej 7,23; Ivan 17,3.