Ja sam citolog i kad nekome kažem čime se bavim, on obično pomisli da sam psiholog. No citolog je osoba koja proučava stanice. Radim u patološkom laboratoriju. Patologija se bavi dijagnosticiranjem bolesti, a citologija je srce dijagnosticiranja. Naše se tijelo sastoji od milijardi stanica. Njih napadaju razne bolesti i mnoge od njih uzrokuju na njima vidljive i prepoznatljive promjene, a to je osnova dijagnosticiranja niza bolesti uključujući i pošast ljudskog roda – rak. Ja u svojem laboratoriju pomažem patolozima tako što mikroskopski prepoznajem i dijagnosticiram bolest.
U nekoliko posljednjih godina molekularna i stanična biologija postale su središte biološkog istraživanja. Zapanjen sam napretkom koji je znanost učinila sastavljanjem nekih biokemijskih slagalica koje su dovele do boljeg razumijevanja djelovanja ljudske stanice.
Znanstvenici su u devetnaestom stoljeću stanicu smatrali primitivnom tvorbom. Izraz primitivna stanica skovao je Ernst Haeckel, njemački znanstvenik i veliki pristaša Charlesa Damina. Teorija o evoluciji navela je Haeckela da povjeruje kako je stanica “jednostavni grumenčić bjelančevinske kombinacije ugljika”. Haeckelu se činilo da se takav jednostavni život, bez unutarnjih organa, lako može proizvesti iz nežive materije.
Pronalazak transmisijskog elektronskog mikroskopa omogućio je 1931. otkrivanje unutarnje strukture ljudske stanice. Godine 1942. usavršen je skenirajući elektronski mikroskop pa su znanstvenici mogli vidjeti i unutarnju strukturu ljudske stanice, kao da promatraju snimku. Ovim nevjerojatnim pomagalima znanstvenici su mogli povećati predmete do milijun puta, a informacije koje su počele stizati bile su zapanjujuće. Bili su iznenađeni kad su počeli otkrivati strukturu i složenost “jednostavne stanice”.
Pokojni Carl Sagan, poznati astronom i po vlastitom priznanju ateist, bio je zadivljen kad je proučavao ljudsku stanicu. Rekao je: “Živa stanica je čudo sićušne i složene arhitekture. Gledana kroz mikroskop vidljiva je gotovo grozničava aktivnost … Poznato je da se molekule proizvode velikom brzinom. Gotovo svaki enzim katalizira sintezu više od stotinu molekula u sekundi… Sadržaj informacija jednostavne stanice možemo usporediti … s otprilike stotinu milijuna stranica enciklopedije Britanike.”
Čudesno djelo arhitekture
Ljudski genom je cjelokupan genetski materijal u ljudskoj stanici. Genom je raspoređen medu dvadeset tri para kromosoma koji se u svakome od nas neprekidno repliciraju od trenutka kad je spajanje sperme i jajeta označilo naše začeće. U čudesnom pothvatu arhitekture, naše “vrpce” s četrdeset šest kromosoma u neprekinutom nizu bile bi duge 1,8 m, a jezgra stanice koja ih sadrži u promjeru je manja od 6 mikrometara. Svaki se kromosom sastoji od komprimirane i uvijene DNK, tvari koja upravlja cjelokupnom konstrukcijom, organizacijom i funkcioniranjem naših stanica. DNK je kratica za deoksiribonukleinsku kiselinu. Smatra se da bi se cjelokupnu količinu DNK, potrebnu za kodiranje stotinu milijardi ljudi, moglo smjestiti u polovicu tablete aspirina.
DNK u svakoj stanici sadrži nacrt za proizvodnju bjelančevina. Sama molekula DNK opisuje se kao “dvostruka spirala”. Konstruirana je kao dvostruke uvijene ljestve. Prečke ljestava sastavljene su od četiri dušikove veze nazvane osnovni parovi; upravo ovaj raspored i redoslijed osnovnih parova daje upute za proizvodnju bjelančevina. Ako brojimo samo jedan kromosom svakog para, genom se sastoji od oko tri milijarde osnovnih parova.
Osim vode, bjelančevine su glavni elementi živih stanica. Svaka stanica sadrži tisuće različitih vrsta bjelančevina. One su odgovorne za oblikovanje i funkcioniranje našeg tijela. Ljudski um i tijelo funkcioniraju s oko stotinu tisuća vrsta molekula bjelančevina. Posao je gena da osiguraju stalnu zalihu tih bjelančevina. Dekodiranje naših gena bio bi, dakle, golem korak za znanost u nastojanju da dublje pronikne u tajnu života.
Sva složenost naše vrste, sva naša umjetnost i znanost u biti je plod iznenađujuće malog kompleta diskretnih genetičkih naloga. Još više iznenađuje da razlika između dviju osoba koje nisu u srodstvu, primjerice između Mozarta i našeg susjeda, može biti tek sitna razlika u njihovom genomskom materijalu – možda jedan promijenjeni osnovni par od pet stotina. Mi smo mnogo sličniji nego različiti, dok istodobno postoji prostor za gotovo beskrajne varijacije.
što je bilo prvo?
Kreacionisti i evolucionisti dugo su raspravljali o paradoksu “kokoš ili jaje”. Odgovor na pitanje podrijetla DNK molekule zapravo je odgovor na podrijetlo života na Zemlji. Proces udvostručivanja DNK znači da određeni enzimi bjelančevina moraju djelovati tako da odviju, otvore, kopiraju i ponovo uviju DNK molekulu. Postoje čak enzimi koji provjeravaju i ispravljaju greške u kopiranju. Upute za proizvodnju svih bjelančevina, uključujući ove enzime, pohranjene su u DNK molekuli. što je onda bilo prvo: DNK molekula ili bjelančevine potrebne za nastanak DNK? Ne možete proizvesti DNK bez vrlo specifičnih bjelančevina, a bjelančevine ne možete načiniti ako prije toga ne postoji sustav za kodiranje i izgradnju ovih bjelančevina – DNK. Kreacionisti drže da je Bog stvorio ovaj čudesni mehanizam, dok evolucionisti zagovaraju teoriju spontanog nastanka – prirodne sinteze nečega od ničega.
George Wald, harvardski biokemičar i dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 1967., izjavio je o teoriji spontanog nastanka sljedeće: “Kad se radi o podrijetlu života, postoje samo dvije mogućnosti: stvaranje ili spontani nastanak. Trećega nema. Spontani nastanak je prije stotinu godina opovrgnut [od strane Louisa Pasteura], a to nas vodi samo k drugom zaključku, natprirodnom stvaranju. Iz filozofskih razloga to ne možemo prihvatiti pa smo odlučili povjerovati u nemoguće: da se život slučajno pojavio spontano. Dovoljno je razmisliti o veličini takve zadaće pa priznati da je spontani nastanak živih organizama nemoguć. Ali mi postojimo kao rezultat, vjerujem, spontanog nastanka.”
Waldovo vjerovanje u nemoguće može se objasniti samo vjerom, a ne činjenicom. Biblijsku definiciju vjere nalazimo u Hebrejima 11,1: “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” Prema vlastitom priznanju Wald stavlja teoriju spontanog nastanka, inače osnovu teorije o evoluciji, u područje filozofije i religije, a ne znanosti.
Francis Crick i James Watson dobili su 1962. Nobelovu nagradu za otkriće strukture i funkcioniranja DNK. Francis Crick, inače evolucionist, napisao je 1982. knjigu pod naslovom Život, njegovo podrijetlo i narav (Life Itself, Its Origin and Nature). U svojoj knjizi piše: “Pošten čovjek, upućen u sva nama dosad dostupna znanja, može samo ustvrditi da je, u određenom smislu, podrijetlo života zasad veliko čudo s obzirom na tolike uvjete koji su trebali biti ispunjeni da bi se život mogao pojaviti.”
Nažalost, premda znanstvena otkrića bacaju sve mračnije sjene na teoriju o evoluciji, čini se da sve više onih koji se bave obrazovanjem i drugih vjernika prihvaća znanstvene teorije koje se suprote izvještaju u Postanku.
Međutim, meni je čast prihvatiti i sačuvati čvrsto uvjerenje sažeto u Davidovim riječima u Psalmu 33,6-9: “Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova … Jer on reče – i sve postade, naredi i sve se stvori
Deryl R. Corbit