Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Jeremija 8”.
1 »U ono vrijeme«, riječ je Gospodnja, »izvadit će kosti kraljeva Judinih i kosti knezova njegovih te kosti svećenikā i kosti prorokā i kosti stanovnikā jeruzalemskih iz grobova njihovih. 2 I razastrijet će ih prema suncu i prema mjesecu i prema svoj vojsci nebeskoj, koje ljubljahu i kojima služahu i za kojima iđahu i koje tražahu i kojima se klanjahu. Neće ih pokupiti ni sahraniti, bit će kao gnoj na površju zemaljskome. 3 Tada će svemu ostatku koji preostane od toga zloga roda, koji preostane po svim mjestima kamo ih prognah, smrt biti milija od života«, riječ je Gospoda Nad Vojskama. 4 »I reci im: Ovako veli Gospod: Hoće li pasti a da ne ustanu? Odstupi li tko, neće li se vratiti? 5 Zašto se taj puk jeruzalemski predao trajnom otpadništvu? Drže se obmane, odbijaju da se vrate. 6 Pazio sam i slušao — ne govore prȁvo. Nitko se ne pokaja zbog svoje zloće. Govore: ‘Što sam učinio?’ Svatko je okrenuo svojim trkom kao kad se konj sjuri u boj. 7 I roda na nebu zna svoje vrijeme, i grlica i ždral i lasta paze na vrijeme svog odlaska; a puk moj ne poznaje suda Gospodnjega. 8 Kako možete reći: ‘Mi smo mudri i u nas je Zakon Gospodnji’? Gle, lažljiva pisaljka pisarā doista ga u laž pretvori. 9 Mudraci će se zastidjeti, smest će se i uhvatiti. Gle, oni odbaciše riječ Gospodnju. Kakvu to onda mudrost imaju? 10 Zato ću žene njihove dati drugima, a polja njihova onima koji će ih naslijediti. Jer od najmanjega pa do najvećega svi gramze za dobitkom, od proroka pa do svećenika svi čine laž. 11 I olako liječe ranu kćeri puka mojega govoreći: ‘Mir! Mir!’ — a mira nema. 12 Jesu li se zastidjeli kad počiniše gnusobu? Niti se imalo postidješe niti znaju za sram. Zato će popadati s onima što padaju, srušit će se u vrijeme pohođenja svoga«, veli Gospod. 13 »Sasvim ću ih istrijebiti«, riječ je Gospodnja. »Na lozi više neće biti grožđa ni na smokvi smokava, a lišće će uvenuti. I što im dadoh, otići će od njih.« 14 Što mi tu čekamo? Skupite se pa uđimo u utvrđene gradove i tamo se utišajmo; jer Gospod, Bog naš, utišao nas je i napojio nas vodom žučnom jer zgriješismo Gospodu. 15 Nadasmo se miru — ali dobra nema, i vremenu ozdravljenja — kad evo užasa. 16 Iz Dana se čuje hrzanje konja njegovih, na zvuk njiske njegovih pastuha sva se zemlja trese; jer dolaze da proždru zemlju i puninu njezinu, grad i žitelje u njemu. 17 »Jer ja ću, evo, pustiti na vas zmije ljutice za koje nema čaranja, i one će vas ujedati«, riječ je Gospodnja. 18 Da mi se okrijepiti u žalosti! Srce je moje iznemoglo. 19 Gle, glas vapaja kćeri puka mojega iz zemlje daleke: »Zar Gospod nije na Sionu? Zar kralj njegov nije na njemu?« »Zašto me razjariše kumirima svojim, tuđinskim ništavilima?« 20 »Žetva je prošla, ljeto minulo, a mi nismo spašeni.« 21»Slomljen sam zbog slomljenosti kćeri puka mojega, turoban sam, zgražanje me obuze. 22 Zar u Gileadu nema balzama? Nema li ondje liječnika? Ta zašto ne dolazi ozdravljenje kćeri puka mojega?«