Jeste li kad bili razočarani i obeshrabreni? Što vas je razočaralo? Tko vas je razočarao? Prijatelji, rođaci, kolege, susjedi, vaš poslovođa, političari, država, crkva, svećenici, pastori, možda vaši roditelji ili djeca, vaš sportski klub ili telefonski operater, možda vaša žena ili muž, vaš fakultet ili vaša tvrtka, a možda i vaš životni put općenito? Razočaravaju li vas razne nepravde, nesreće, bolesti, ratovi, krađe, prijevare, nemar, nebriga, nemoral, laži i lažna obećanja? Je li vas nekad netko uvrijedio i ražalostio nekim svojim postupkom — ali baš onako da ste bili razočarani?
Kako se nosite s koronavirusom i mjerama koje se poduzimaju? Ili s posljedicama potresa, vi Zagrepčani, posebno oni iz središta grada ili iz Markuševca i područja najjačeg udara? Jeste li već pomalo umorni i razočarani zbog svega toga?
Sa sigurnošću možemo ustvrditi da je osjećaj i doživljaj razočaranja nešto što smo svi osjetili i iskusili. A kad zapadnemo u takvo stanje, onda je druga prilika koja nas može ohrabriti nešto što nam je svima prijeko potrebno.
Kako se nositi s razočaranjem i raznim nevoljama te kako odgovoriti na drugu priliku u životu — tema je o kojoj želimo razmišljati.
Razočaranost i obeshrabrenje su zapravo Sotonina najbolja taktika u borbi protiv čovječanstva: onoga koga uspije razočarati u životu i usaditi u njega duh razočaranosti i obeshrabrenosti, on sigurno dobiva na svoju stranu. Čovjek je sklon optuživati Boga za svoje nevolje i svoja razočaranja, a to je u njega usadio Sotona. To je poznato još od samih početaka. Kad se prvi čovjek, Adam, izgovarao zbog svojeg prvog prijestupa što ga je učinio, rekao je — čitamo to u dvanaestom retku trećeg poglavlja Knjige Postanka: “Žena koju si stavio uza me — ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.”
Kriva je dakle bila žena, odnosno Bog koji ju je stvorio. To je ta sotonska taktika koju je čovjek prihvatio, a sastoji se u tome da optužuje Boga za ono čemu je uzročnik Sotona. Pogledajmo, primjerice, kako je on nadahnuo Jobovu ženu, nakon što je poznati patnik doživio sve one silne nevolje. Ona mu je rekla, čitamo u devetom retku drugog poglavlja Knjige o Jobu: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!”
U ova dva savjeta vidimo tu Sotoninu taktiku i način razmišljanja: raskini s Bogom, odreci Ga se jer je On kriv za sve, a onda — nema ništa drugo. Sigurno si razočaran, i stoga najbolje umri, oduzmi si život! Da, to je Sotonino konačno rješenje za razočaranje! Na tako bi nešto on zapravo sve htio potaknuti.
S obzirom da je razočaranje zapravo vrlo opasan i negativan pokretač za čovjeka, promislimo malo više o tom pojmu.
Ako bismo pokušali definirati razočaranje, mogli bismo reći da je ono prouzročeno negativnim iskustvima koja se umnažaju i prerastaju u složeni doživljaj kojega onda nazivamo razočaranjem.
Postoji jednostavna podjela na četiri vrste ili četiri stupnja razočaranosti, u stupnjevanju do potpunog razočaranja.
Prvi stupanj je razočaranost u druge. To je najčešće razočaranje. Mi ljudi smo takvi da uzrok našem stanju uvijek najprije tražimo u nekom drugom, u nečemu što je izvan nas: u okolnostima, u dugim ljudima… Volimo opravdati sebe tako što optužujemo druge. Ponos je čimbenik koji nas lako čini slijepima za našu odgovornost, i tako smo onda na tom stupnju razočarani u sve i svašta, osim u sebe.
Drugi stupanj je razočaranost u Boga. Često se događa da Bogu pripisujemo krivnju za ono što čine ljudi, pogotovo ako su u pitanju oni koji na neki način predstavljaju Boga — razni duhovnici i vjernici. Zatim, ako nam nisu uslišane neke molitve, za koje mi smatramo da su trebale biti, stupa na snagu razočaranje u Boga. Pogotovo kad se dogode neke nesreće, bolesti i prirodne nepogode, poput pandemije koronavirusa ili potresa, tsunamija, uragana, poplava, požara, prometnih nesreća i drugih tragedija i stradanja. Vrlo često se tada optužuje i proziva Boga.
Zatim, treći stupanj je razočaranost u sebe. U prirodi je razočaranja da se ono širi i raste. Ako dopustimo u sebi tu epidemiju razočaranja, samo je pitanje vremena kad ćemo se razočarati i u sebe. Razočaranost u sebe je jedan još složeniji stupanj razočaranja, a velikim je dijelom posljedica načina razmišljanja i ophođenja u današnjem suvremenom društvu. Živimo u svijetu postignuća i prema zahtjevnim mjerilima uspješnosti koje smo sami stvorili. Čovjeku ništa ne godi više od postizanja uspjeha koji mu stvara ugled i vrijednost pred drugima. Zato ljudi trče za novcem, kućama, automobilima, jahtama, diplomama, karijerama, raznim vještinama i slavom…
Žalosno je što je svijet pao u zabludu da čovjekova vrijednost leži u njegovoj sposobnosti da postigne nešto takvo. Zamislite što bi bilo kad bi Bog tako gledao na nas ljude? Ali On, sva sreća, tako ne gleda. Za Njega smo svi jednako vrijedni i sve nas jednako voli i želi spasiti, bez obzira tko je koliko uspješan, bogat, obrazovan, utjecajan, vješt, pametan i lijep. Ali, zanimljivo, naša okolina očekuje od nas takve osobine. To očekuje čak i naša obitelj, i prijatelji, pa onda to očekujemo i mi sami od sebe. Zato u grču jurimo ne bismo li sve to postigli, a ako ne uspijemo, onda smo nesretni i razočarani sami u sebe. Između ostalog, zbog toga i raste stopa samoubojstava u mnogim zemljama, čak i među mladima, a jedna od suvremenih pojava je sindrom burn out ili izgorjelost.
I četvrti stupanj, kojim dolazimo da potpune razočaranosti, je Božja razočaranost u nas. Zapravo, mogli bismo bolje reći: vjerovanje da je i Bog razočaran u nas. Ovo može biti najteže prebroditi. Jer ako je i Bog, naša posljednja nada, razočaran u nas — a Sotona želi da upravo to vjerujemo — onda nemamo više kamo. Ako bi cijeli svijet, pa čak i naša obitelj bila razočarana u nas, ali Bog ne, ipak bi bilo lakše. Ali što ako je i Bog razočaran, ako nas je i On napusto?
I nas kršćane mogu obuzimati osjećaji razočaranosti; od toga ne treba bježati niti to treba nijekati ili tajiti. Razočaranja, obeshrabrenja i neuspjesi dio su i naših života. Zbog toga je vrlo važno da se znamo nositi s razočaranjima, pa i raznim nesrećama i nevoljama, i to na kršćanski način — da uvijek vidimo drugu priliku.
Volio bih da se stoga usredotočimo na život jednog od najburnijih i najzanimljivijih biblijskih likova, a to je David. U ovom promišljanju vidjet ćemo jednu drugu Davidovu stranu, o kojoj se manje propovijeda i o kojoj manje znamo.
Od svojeg djetinjstva i mladenačke dobi David je nizao same uspjehe. Samuel ga je pomazao za kralja Izraela dok je još bio tinejdžer. Kao vrlo mlad pobijedio je najvećeg izraelskog neprijatelja, iskusnog borca i gorostasa Golijata. Kralj Šaul ga je tada izabrao za svojeg ratnika i glazbenika na dvoru, jer je bio izrazito umjetnički darovit. Vojska ga je voljela, a ljudi su — posebno žene — skladali i pjevali pjesme o njemu.
Pročitajmo malo o svemu tome u Prvoj knjizi Samuelovoj, osamnaestom poglavlju od petog retka: “Na svim svojim pohodima, kamo ga je god slao Šaul, David bijaše sretne ruke, i Šaul ga postavi na čelo svojim ratnicima: omilje on svemu narodu, pa i Šaulovim dvoranima. Za njihova povratka, kad se David vraćao ubivši Filistejca, izađoše žene iz svih gradova Izraelovih u susret kralju Šaulu veselo kličući, pjevajući i plešući uza zvuke bubnjeva i cimbala. Žene su plešući pjevale: ‘Pobi Šaul svoje tisuće, a David na desetke tisuća.’”
David je sve to vrijeme živio s Bogom i znao je da pobjeda dolazi od Boga. Gotovo sve što je dotaknuo pretvaralo se u zlato. Čitamo o tome u četrnaestom retku: “David je imao uspjeha na svim svojim putovima, jer Jahve bijaše s njim.”
Ali, tada se počeo događati obrat. Pogađate zašto? Pa zbog one pjesme! Šaulu nikako nije “sjela” ta pjesma. Što mislite, je li to bilo zbog bubnjeva? Pa i ne baš. To je, naravno, bilo zbog ljubomore. I uvijek je to tako! Uglavnom, sve povlastice koje je imao David, počele su mu se polako oduzimati, jedna po jedna. Izgubio je posao, dužnost ratnika i mjesto glazbenika na dvoru. Izgubio je redovita primanja i sigurnost. Šaul ga je počeo čak i fizički napadati. Nije više bio niti u vojsci, a izgubio je čak i ženu, Šaulovu kći Mikalu koju je otac preudao. Sve što je imao je izgubio. Imao je još jedino Samuela, kao svojeg duhovnog vođu i savjetnika. Ali i on je uskoro umro. Imao je i prijatelja Jonatana, koji je jednom čak i svoj život izložio opasnosti kako bi spasio Davida, ali sada ipak nije htio napustiti dvor i poći s Davidom. David je bio prepušten sam sebi i morao je bježati kako bi sačuvao živu glavu, s obzirom da ga je kralj Šaul htio doslovno ubiti.
Što mislite kako se David osjećao u tom razdoblju svojega života? Nije mu uopće bilo jasno zbog čega se sve to zbiva; on nije ništa pogrešno učinio. Što mislite je li David tada mogao biti razočaran s onim što mu se događalo?
Opasnost je bila stalna i toliko pogibeljna, da je morao bežati, a jednostavno nije imao kamo. I znate kamo je tada pobjegao? U Gat, u rodni grad diva Golijata, protiv kojeg se borio na Šaulovoj strani. Otišao je dakle u zemlju svojih smrtnih neprijatelja Filistejaca. Znate li što se tamo zbilo? David se toliko uplašio njihovog kralja da se počeo pretvarati da je umobolan, kako bi spasio glavu. Znate li za tu stranu slavnog Davida?
Pročitajmo o tome u dvadeset i prvom poglavlju Prve knjige Samuelove, od jedanaestog retka: “Potom David ustade i pobježe onaj dan daleko od Šaula, i dođe Akišu, kralju Gata. A dvorani Akiševi rekoše svome kralju: ‘Nije li to David, kralj zemlje? To je onaj o kome su plešući pjevali: Pobi Šaul svoje tisuće, a David na desetke tisuća.’ David se zamisli o tim riječima i silno se uplaši gatskoga kralja Akiša. Tada se David poče pretvarati pred njima kao da je umobolan i vladati se kao luđak u njihovim rukama: bubnjao je po vratima i puštao da mu teče slina niz bradu. Tada Akiš reče svojim dvoranima: ‘Vidite dobro da je čovjek lud! Zašto ga dovodite k meni? Zar nemam dosta budala te mi dovodite ovoga da mi dosađuje svojim ludilom? Zar će taj ući u moju kuću?’”
Što velite, je li David mogao dublje pasti i doživjeti veće poniženje? Onaj slavni David kojega su veličali i o kojem je pjevalo mnoštvo uz najveće počasti? Kako se sad mogao osjećati David, sam pred sobom i pred Bogom? Je li bio razočaran, je li imao pitanja za Boga? U kojem stupnju razočaranja se on mogao ovdje nalaziti?
David je nakon toga pobjegao i od tamo i sklonio se u jednu špilju. Nekad je imao sve: bogatstvo, moć, slavu, prijatelje, obitelj, blagoslove; a sada — život u špilji i u opasnostima. Ta se špilja zvala Adulam, ali možemo je slobodno nazvati i špiljom razočaranja i neuspjeha.
U takvoj špilji završite kad se izjalove svi vaši planovi i kad sve krene nizbrdo. Do toga može doći zbog nekih vaših propusta, krivih poteza i izbora, a i zbog općih okolnosti — poput koronavirusa, ili potresa, ili pada gospodarstva, zbog bolesti ili tko zna čega. Najčešće bude i jedno i drugo. Možda ste upravo sada u nekoj takvoj svojoj špilji. Možda ste izgubili posao, možda ste pod financijskim pritiskom zbog kredita ili čega drugoga. Možda su se raspršili vaši snovi o obiteljskom životu, a možda ste izgubili nekog prijatelja ili neki važan odnos do kojeg vam je stalo. Možda ste izgubili stan ili kuću, a možda i zdravlje. Što god da je — u špilji ste. Ako niste, samo malo pričekajte; bit ćete. Nitko ne namjerava završiti u špilji, ali skoro svi provedu neko vrijeme u njoj. Najteže je ako se tada pitate: Je li me možda i Bog zaboravio? Ali upravo u takvim špiljama Bog se javlja ljudima i oblikuje i izgrađuje njihove živote. Doduše, samo onima koji unatoč svega i dalje vjeruju Bogu i znaju da je On dovoljan.
David je, dakle, upoznao takav strašan život, neuspjeh i razočaranja. Deset godina živio je lutalačkim životom. A znate li u kakvom društvu? Čitamo to u drugom retku dvadeset i drugog poglavlja Prve knjige Samuelove: “Skupiše se oko njega svi koji bijaše u nevolji, svi zaduženi, svi nezadovoljni, i on im posta vođom. A bijaše ih oko njega do četiri stotine ljudi.”
Krasno društvo! Koje li razlike od onoga što ga je nekad okruživalo! Sve neki jadnici, bjegunci, plačljivci, nezadovoljnici, dužnici bez novčića u džepu. Ali, eto, čak su i oni uspostavili neku zajednicu, doveli i svoje žene i nastanili se u mjestu Siklag.
Jednog dana kad su se muškarci vraćali, vjerojatno iz nekog lova, sve je bilo spaljeno i opustošeno, a djeci i ženama nigdje ni traga. Taj prizor i njihova ojađenost su bili strašni! Čitamo o tome u tridesetom poglavlju od trećeg retka: “Kad je dakle David sa svojim ljudima došao u grad, vidješe da je grad spaljen, a njihove žene, njihovi sinovi i njihove kćeri odvedeni u ropstvo. Tada David i ljudi koji bijahu s njim podigoše glas i plakahu dok im nije ponestalo snage za plač.”
Jeste li vi kad tako plakali, sve do nestanka suza, da vam je već ponestalo i snage za plač? David je znao za takav gorki plač bez suza. I kad je mislio da ne može biti gore, čitamo dalje u šestom retku: “David se našao u velikoj nevolji, jer su ljudi počeli govoriti da će ga kamenovati, budući da su bili ogorčeni, svaki zbog svojih sinova i svojh kćeri.”
Što sad? Kako se David sad trebao osjećati? Što je mogao misliti i što poduzeti? Kako uopće treba čovjek, vjernik koji se pouzdaje u Boga, djelovati u takvim strašnim životnim prilikama?
David je uvidio da mu opet prijeti smrtna opasnost. Ali pogledajte kako se on držao! Čitamo to u zadnjoj ključnoj rečenici tog šestog retka: “Ali se David ohrabri u Jahvi, svome Bogu.”
Ovo je tajna koja nadilazi ljudska rješenja! Ovo je tajna duhovnog života koja pobjeđuje najgora razočaranja i nevolje. Kad je David došao do potpunog dna u tim svojim nevoljama, neuspjehu, strahu i razočaranju — ohrabrio se u svojem Bogu.
Kako Božji ljudi nalaze snagu za ohrabrenje u Bogu čak i u špiljama?
Pogledajmo Davidovo iskustvo i njegov primjer ohrabrenja u Bogu koji uključuje tri jednostavna koraka.
Prvi korak je iskreno suočavanje s nevoljom, nesrećom, neuspjehom i razočaranjem. Potrebno je točno odrediti, izgovoriti i priznati što nam se događa. Možemo se slobodno sa svim time obratiti našem Bogu, i to na način kako god se osjećamo. David je to učinio. Pročitajmo početak stotinu i četrdeset drugog psalma koji ima podnaslov: “Kad bijaše u špilji. Iz svega glasa vapijem Jahvi, iz svega glasa Jahvu zaklinjem. Pred njim izlijevam tužaljku, tjeskobu svoju pred njim razastirem.”
Možete li se i vi iskreno pojadati Bogu, reći Mu sve što vas tišti i muči? Ako možete, poduzmite taj korak kad god ste u nevolji! Bog uopće ne očekuje od nas da mi junački držimo sve za sebe. On želi da naše misli podijelimo s Njim. Njemu je stalo do nas i On želi da Mu se u svojim osobnim molitvama obratimo iskreno, osjećajno, kao svojem Ocu i Prijatelju, bez pretvaranja i junačenja.
Teolozi i poznavatelji Staroga zavjeta kažu da postoje razne vrste psalama: psalmi zahvalnosti, mudrosti, proročki psalmi, psalmi ustoličenja kralja, i tako dalje. Ali najpopularniji psalmi su jadikovke ili tužaljke. Bogu to ne smeta. On nam to dopušta i ohrabruje nas u izlijevanju svoje tuge, jer želi prisan odnos povjerenja i povezanosti s nama kako bi nam mogao pomoći, smiriti nas i dati nam drugu priliku.
David u špilji radi upravo to. Kad je u svojoj boli dosegnuo dno — obeshrabrenje, razočaranje i smrtnu opasnost — smirio se pred Bogom tek kad Mu je izlio svoju dušu i razastro svoju tugu i tjeskobu. Ipak, neki ljudi nikad ne nađu dovoljno hrabrosti za tako što ili, bolje rečeno, nikad se ne odreknu dovoljno svojega ponosa i svojega ja, kako bi priznali svoje neuspjehe i razočaranja, a tako si najčešće niti ne daju novu drugu priliku u životu.
Drugi korak u ohrabrenju u Bogu je spoznaja da je Bog naše utočište. U šestom retku tog stotinu četrdeset i drugog psalma David ističe da je Bog njegova zaštita i nada: “K tebi, Jahve, vapijem; govorim: ti si mi utočište, ti si dio moj u zemlji živih.”
Kad se predamo Bogu i kad shvatimo da je On na našoj strani, odjednom prestaje tjeskobna briga — jer znamo da nas On voli, da nam želi sve najbolje, da je moćan i voljan sve učiniti za nas, ali i da zna što je najbolje za nas. To povjerenje je poseban blagoslov koji se nalazi u božanskom ohrabrenju za sve one koji su razočarani, koji su u opasnosti i koji žele drugu priliku.
I sljedeći, treći i posljednji korak kojeg je David poduzeo kad se ohrabrio u Bogu bilo je djelovanje, akcija, inicijativa. Vraćamo se tamo gdje smo stali, u tridesetom poglavlju Prve knjige Samuelove, i čitamo od sedmog retka: “David reče svećeniku Ebjataru, Ahimelekovu sinu: ‘Donesi mi ovamo oplećak!’ I Ebjatar donese Davidu oplećak. Tada David upita Jahvu za savjet govoreći: ‘Hoću li u potjeru za onim razbojnicima i hoću li ih stići?’ A on mu odgovori: ‘Idi u potjeru, jer ćeš ih zacijelo stići i zarobljenike ćeš izbaviti.’”
Tako je i bilo. David ih je, zajedno sa svojim momci, sve vratio žive i zdrave.
Navedeni način ohrabrenja, u ova tri jednostavna koraka, pomogao je mnogim ljudima koji se pouzdaju u Boga i spasio ih od nevolja, razočaranja i loših psihičkih stanja.
Ali mnogi se, kad zapadnu u poteškoće i razočaranja, bace u krevet, pokriju preko glave i ne čine ništa, čekajući da sve prođe samo od sebe. A onda, kad se prilike ne popravljaju, zapadaju u još dublje krize i potpunu tjeskobu. Takvi se ne obraćaju Bogu, ne pada im na pamet da je u Njemu njihovo utočište, niti poduzimaju išta kako bi riješili svoju nevolju. Oni ostaju pasivni, depresivni i razočarani. Kakve li razlike između onih koji žive s Bogom i imaju iskustva s Njim, i onih koji su odbacili Boga!
Najbolje što možemo učiniti u teškim trenucima, koji dolaze na sve bez razlike, jest da prihvatimo drugu priliku, koju nam može dati samo naš dragocjeni Bog. On nas tada uzima za ruku i vodi u svoj dom. Ako treba i kroz noć, i kroz oluje.
Upravo je ovim riječima Amerikanac Thomas Dorsey ispjevao svoju poznatu pjesmu, jednu od najpoznatijih i najomiljenijih gospel himni u cijelom svijetu, nakon što je doživio osobnu tragediju u obiteljskom životu. Bio je sin pastora, glazbeno iznimno darovit. Majka ga je učila svirati klavir od sedme godine, i vrlo je često nastupao u crkvi.
U danima odrastanja odvojio se od Boga i nakratko krenuo u svjetovne glazbene vode. No ubrzo se vratio Bogu i crkvi. Skladao je mnoge poznate himne. Napisao je oko tri stotine nadahnjujućih pjesama. Nastupao je kao solist i surađivao s mnogim glazbenicima. Slavio je Boga darom koji je imao, putujući po crkvama gdje je god trebalo.
Godine 1932. se oženio, a njegova supruga Nettie je uskoro zatrudnjela. U vrijeme kad joj se približio porod, Thomasu je došao poziv da đođe na jedan sastanak duhovne obnove u St. Louis, na kojem su svi očekivali njegov nastup i njegove pjesme. Zbog visokog stupnja trudnoće svoje supruge on nije želio poći, ali je ipak otišao, upravo na njezin nagovor, kako bi svojom glazbom ohrabrio okupljene vjernike. Tijekom samog nastupa, na pozornici gdje je bio s ostalim glazbenicima i pjevačima, jedan mladić mu je donio brzojav. U njemu je pisalo: “Umrla ti je žena.” Žurno je sišao s pozornice, dok su ostali nastavili svirati, kako bi nazvao telefonom i provjerio vijest. Nažalost, rekli su mu da je njegova supruga preminula rađajući njihovog sina. Odmah se vratio automobilom u Chicago. Uspio je vidjeti njihovog malenog sina, ali za nekoliko sati je i dijete preminulo.
Thomas je bio potpuno skršen. Bili su to najteži trenuci u njegovom životu. Ali baš tada se nije dao odvojiti od Boga i čvrsto se držao vjere i nade. Jednog dana, nedugo nakon toga, sjeo je za klavijature u crkvi i počeo svirati staru melodiju koju je znao još iz djetinjstva. Polako ju je počeo prerađivati, a onda je, nadahnut svojom životnom pričom i nesrećom, na tu glazbu napisao riječi koje danas zna cijeli svijet:
“Precious Lord, take my hand, lead me on, let me stand; I am tired, I am weak, I am worn; Through the storm, through the night, lead me on to the light: Take my hand, precious Lord, lead me home.” (“Dragocjeni Gospodine, uzmi moju ruku, vodi me nadalje, podigni me; ja sam umoran, ja sam slab, ja sam iscrpljen; kroz oluju, kroz noć vodi me do svjetlosti: uzmi moju ruku, dragocjeni Gospodine, vodi me kući.”)
Vjera i nada koju može dati samo Bog nadilazi sve patnje i sva razočaranja — i daje nam uvijek drugu priliku. A najbolja druga prilika je Isusov drugi dolazak, kad će On doći kao Kralj svemira, uskrisiti sve umrle u vjeri i dati nam svima novi život. Zato, dopustimo da nas On uzme za ruku i da nas vodi u dom.
Darko Kovačević