Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Job 10”.
1 »Mojoj je duši život moj omrznuo, pustit ću od sebe svoju jadikovku, govorit ću u gorčini duše svoje. 2 Reći ću Bogu: ‘Nemoj me osuditi! Obznani mi zašto se parbiš sa mnom! 3 Je li tebi pravo da me tlačiš, da djelo ruku svojih odbacuješ i blagonaklono gledaš na savjete opakih? 4 Jesu li u tebe oči tjelesne? Ili vidiš ko što vidi čovjek? 5 Zar su dani tvoji kao dani čovjekovi il’ godine tvoje kao ljudski vijek, 6 kad si ispitao moje bezakonje i istražio moj grijeh, 7 premda znaš da nisam opak i da nema nikog tko bi me iz tvoje izbavio ruke? 8 Tvoje su me ruke sazdale, i načinile me sveudilj, a ti me sada raščinjaš. 9 Sjeti se, molim te, da si me kao glinu načinio i u prah ćeš me ponovo vratiti. 10 Nisi li me kao mlijeko izlio i zgrušao me poput sira? 11 Kožom si me i mesom odjenuo, i opleo me kostima i tetivama. 12 Podario si mi život i milosrđe, i tvoje mi je pohođenje sačuvalo duh. 13 I sakrio si to u srcu svojemu, ali znam da je to bilo u tebi. 14 Kad bih zgriješio, ti bi me tad opazio i ne bi me ostavio nekažnjenim zbog bezakonja mojega. 15 Ako sam opak — jao meni, ako li sam pravedan, ne smijem glavu dići; sit sam sramote — zato pogledaj moj jad! 16 A ako se glava moja podigne, progoniš me kao lav i opet čudesa iskazuješ na meni. 17 Svjedočanstva svoja obnavljaš protiv mene i srdžbu svoju na me gomilaš; a vojske naizmjence idu na me. 18 Ta zašto si me iz utrobe izvukao? Da sam barem preminuo da nijedno oko vidjelo me nije! 19 Bio bih ko da me nije ni bilo, iz utrobe bih u grob bio odnesen. 20 Zar nije malo mojih dana? Okani se! Pusti me da se još malo veselim 21 prije nego odem — i više se ne vratim — u zemlju tame i sjene smrti, 22 u zemlju tmine crne kao noć, u zemlju sjene smrti u kojoj nema reda, gdje je svjetlost kao i noć.’«