Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Job 14”.
1 Čovjek kojega je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. 2 Nikne kao cvijet i bude pokošen, i pobjegne kao sjena i ne ostane. 3 Ti i na takva oči svoje otvaraš i vodiš me sa sobom na sud. 4 Tko će izvući čisto iz nečista? Nitko! 5 Kako su dani njegovi odmjereni, u tebe je broj njegovih mjeseci. Ti si odredio njegove granice koje nemože prijeći. 6 Odvrati s njega pogled da bi počinuo, dok kao najamnik ne završi svoj dan. 7 Jer ima nade za drvo, ako se posiječe, da će opet potjerati i da izdanci njegovi neće izostati. 8 Ako mu korijen i ostari u zemlji i panj njegov odumre u prahu, 9 oćutjevši vodu, ono će propupati i pustiti mladice ko zásad. 10 Al’ kad čovjek umre, legne iznuren; kad izdahne čovjek, gdje li je on tada? 11 Kao što voda nestane iz mora, i rijeka se isuši i presahne,12 tako čovjek legne i više se ne digne. Dok nebesa ne nestane, neće se probuditi nit’ će biti podignut iz svojega sna. 13 O, kad bi me htio sakriti u Šeolu, zakloniti me dok ti srdžba ne mine, dati mi rok kad ćeš me se spomenuti.14 Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti? Sve dane borbe svoje ja ću čekati dok ne dođe promjena moja. 15 Ti ćeš pozvati, i ja ću se odazvati, uželjet ćeš se djela ruku svojih. 16 Jer ti sad brojiš korake moje; nećeš li paziti na moj grijeh? 17 U vreći je prijestup moj zapečaćen i zavezao si bezakonje moje. 18 I doista, kao što gora padne i raspadne se i kao što se stijena odvali s mjesta svojega, 19 kao što voda istroši kamenove i bujica spere prah zemaljski, tako uništavaš nadu čovjekovu. 20 Nadvladao si ga zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otpustio ga. 21 Sinovi su mu poštovani, ali on to ne zna; ili su poniženi, a on za njih ne mari. 22 Samo je tijelo njegovo bolno na njemu, i duša njegova u njemu tuži.«