Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo “Job 16”.
1 Tada Job odgovori i reče: 2 »Mnogo sam se takvih naslušao stvari; svi ste mi vi mučni tješitelji. 3 Ima li kraja tim riječima ispraznim? Ili što te nagoni da tako odgovaraš? 4 I ja bih mogao kao vi govoriti. Da vam je duša na mjestu duše moje! Gomilao bih protiv vas riječi i glavom svojom kimao nad vama. 5 Ali ja bih vas hrabrio ustima svojim, i pokreti mojih usana ublažili bi vam bol. 6 No ako ja govorim, bol mi se ne ublažuje; ako pak prestanem, kako će otići od mene? 7 Ali sad me izmorio; opustošio si sav moj zbor. 8 I borama si me prošarao — one su svjedočanstvo protiv mene; a moja mršavost podiže se na me i u lice mi svjedoči. 9 U gnjevu me svojem razdire i mrzi, zubima svojim škrguće na me. Neprijatelj moj na meni oči svoje oštri. 10 Na me usta svoja razjapljuju, sramotno me udaraju po obrazima, zajedno se udružuju protiv mene. 11 Bog me predao bezbožnicima, i u ruke me opakih izručio. 12 Spokojan bijah, ali on me zdrobi, i za šiju me zgrabi i smrska me; i postavi me sebi za metu. 13 Njegovi me strijelci okružiše, probode mi bubrege i ne sažali se, žuč moju na zemlju prosu. 14 Zadaje mi ranu za ranom i na me juriša ko ratnik. 15 Nad kožom sam svojom kostrijet zašio i zario rog svoj u prašinu. 16 Lice mi od plača podbuhlo, a na vjeđama mojim sjena je smrti, 17 premda na rukama mojim nema nasilja i čista je moja molitva.18 Zemljo, ne pokrivaj krvi moje, i za moj vapaj nek ne bude mjesta. 19 I sad je, evo, na nebu moj svjedok, i u visinama odvjetnik moj. 20 Prijatelji mi se moji podruguju; oči moje k Bogu suze liju. 21 E, kad bi se čovjek pravdao s Bogom, ko sin čovječji s prijateljem svojim! 22 Jer kad se navrši broj mojih ljeta, otići ću stazom s koje nema povratka.«