Kada doživimo neuspjeh

21. 10. 2013.

“Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja.” (Mihej 7,8)

Ništa osim božanske sile ne može obnoviti ljudsko srce i nadahnuti dušu Kristovom ljubavlju, koja će se uvijek pokazivati u obliku ljubavi prema onima za koje je On umro. Rod su Duha ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, vjera, krotkost, suzdržljivost. Kada se čovjek obrati Bogu, dobiva novi moralni smisao, novu poticajnu silu, počinje voljeti ono što Bog voli. … Ljubav, radost, mir i neizreciva zahvalnost prožimat će njegovu dušu i jezik blagoslovljenoga klicat će: “Tvoja me brižljivost uzvisi.” (Psalam 18,36)
Međutim, oni koji čekaju na čarobnu promjenu u svojem karakteru bez odlučnog napora sa svoje strane da pobijede grijeh, bit će razočarani. Mi se nemamo nikakvog razloga plašiti dok gledamo na Isusa, nemamo nikakvog razloga sumnjati da je On sposoban da potpuno spasi one koji dolaze k Njemu; trebamo se stalno plašiti da naša stara narav ponovno ne stekne vlast nad nama, da neprijatelj ne smisli neku zamku u koju bismo pali i ponovno postali njegovi zarobljenici. Mi trebamo graditi svoje spasenje sa strahom i drhtanjem, jer je Bog koji djeluje u nama da hoćemo i činimo što je Njemu ugodno. …
Svakoga se dana trebamo razvijati u duhovnoj ljepoti. Često ćemo doživljavati poraze u svojim naporima da slijedimo božanski Uzor. Često ćemo se morati saginjati kraj Isusovih nogu i plakati zbog svojih nedostataka i pogrešaka; ali ne smijemo se razočarati. Trebamo se moliti još usrdnije, vjerovati potpunije, pokušavati ponovno još odlučnije uzrasti u obličje našega Gospodina. Kada izgubimo povjerenje u svoju snagu, mi ćemo se osloniti na snagu svojega Otkupitelja, upućivat ćemo hvalu Bogu koji je zdravlje našega lica i naš Bog. …
Gledanjem se trebamo mijenjati; i dok budemo razmišljali o savršenstvu svojega božanskog Uzora‚ poželjet ćemo se potpuno preobraziti, obnoviti se u obličje Njegove neporočnosti. Vjerom u Božjega Sina nastupa promjena karaktera i dijete srdžbe postaje Božje dijete. (1SM 336—338)