Kakav je Bog?

Duhovnost 24. 04. 2020.

(IZ NIZA PREDAVANJA “DRUGA PRILIKA”)

Treba li nam druga prilika? Ja sam puno puta trebao drugu priliku, i uvijek sam bio zahvalan kad sam je dobio. A vi? Okolnosti su takve da svi itekako želimo novu, drugu priliku. O, kako danas samo želimo zagrliti neke drage ljude i biti s njima u društvu, možda i reći mnogo toga lijepog, uživo — samo kad bismo imali priliku.

Neki Zagrepčani bi se, nakon potresa, tako žarko željeli vratiti u svoje stanove, koji im se možda i nisu baš sviđali — samo kad bi imali priliku. A neki bi tako rado sad radili svoje poslove, koje donedavno možda i nisu voljeli — samo kad bi dobili drugu priliku. Neki bi sad nekome možda čak i oprostili nešto što nikad nisu htjeli oprostiti — samo kad bi dobili drugu priliku. A neki bi sad možda išli i u crkvu — samo kad bi imali priliku.

Ovih dana se više nego obično govori o Bogu. Mnogi pitaju: Pa dobro, kakav je to taj naš Bog? Zašto dopušta nešto takvo, zašto nas ne zaštiti? Zašto nije spriječio sva ta zla? Manje se mi to pitamo kad pate negdje daleko, u Africi ili Aziji; ali kad se neki virus ili potres približi nama, onda smo mogo osjetljiviji, zabrinutiji i buntovniji.

Kakav je Bog? — naslov je ovog razmišljanja, ali unaprijed treba reći da, koliko god bismo mi to silno htjeli, ne možemo niti izbliza dokučiti Boga. Uostalom, kakav bi to bio Bog ako bismo Ga mi, ovako ograničeni, krhki i smrtni ljudi, mogli shvatiti, dokučiti i razumjeti. Ipak, u Bibliji, Božjoj riječi, postoje zapisi i događaji koji nam mogu dati određenu sliku o Bogu i objasniti kakav je On, barem onoliko koliko mi možemo razumjeti i koliko nam je potrebno, a Bog to najbolje zna. Jedan od takvih događaja u Bibliji, preko kojega možemo zaključiti kakav je Bog, nalazi se u trećem poglavlju Knjige o Joni. Hajdemo ga pročitati:

“Riječ Jahvina dođe Joni drugi put: ‘Ustani,’ reče mu, ‘idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti ja reći.’ Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga — tri dana hoda. Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: ‘Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena.’ Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: ‘Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?’ Bog vidje što su činili: da se obratiše od svog zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.”

U ovom poglavlju uviđamo velike promjene i veliku milost. A ja vidim i jednu vrlo snažnu poruku koja je vrlo važna za sve nas. Vidim je kao u obliku nekog sendviča. Imam pritom i dva pitanja. Jedno na početku, a drugo na kraju. Prvo pitanje koje želim postaviti i vama glasi: Jesu li promjene koje vidimo u gradu Ninivi uzrokovale Božju milost, ili je Božja milost uzrokovala te promjene? Na prvi pogled izgleda kao da je promjena tih ljudi prouzročila Božju milost. Uostalom, čitali smo na kraju tog trećeg poglavlja: “Bog vidje što su činili: da se obratiše od svog zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio.”

Hajdemo pogledati i prisjetiti se cijelog konteksta ovog događaja. U prvom poglavlju, prvom retku čitamo: “Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: ‘Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.’ A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. ”

Vjerujem da velika većina vas zna što se tada zbilo: nevjerojatni i čudesni događaji. Strašna pogibeljna oluja na moru, zatim božansko prokazivanje putnicima i posadi broad da je Jona, kao Židov koji bi neznabošcima oko sebe trebao predstavljati živoga Boga Jahvu, zapravo uzročnik te oluje, i to zbog svog neposluha Bogu; zatim bacanje Jone u olujno more, na njegov zahtjev; i spašavanje Jone na način da ga je progutala golema riba ili kit, i zatim ga nakon tri dana i tri noći izbacila na obalu, živog i zdravog.

Nakon svega toga, čitali smo kako počinje treće poglavlje. Gotovo potpuno isto kao i prvo, osim na početku gdje čitamo: “Riječ Jahvina dođe Joni drugi put.” I onda dalje opet nastavlja isto: “Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu što ću ti ja reći.”

Drugi put — druga prilika, i to bez ikakve zamjerke, ukora, primjedbe, predbacivanja…, kao i na početku prvog poglavlja, kao da se ništa nije dogodilo. Recite, nije li to milost druge prilike — i to bez predbacivanja? To je prva točka koju sam želio istaknuti. Bog uvijek daje druge prilike. Imate li iskustva s tim? A mi, dajemo li mi druge prilike drugima? Što bismo mi rekli da smo bili na Božjem mjestu? Mi bismo vjerojatno rekli: “Prošli me put nisi poslušao, sad snosi posljedice! Kako si mogao? Pa krenuo si u potpuno suprotnom smjeru! Pa što si mislio, da ja neću znati? Ti baš moraš uvijek po svom! Baš tebe briga što ja kažem! Toliko sam toga učinio za tebe…, a ti? Zar ne možeš ništa učiniti za mene?”

Ali Bog ne kaže ništa od tog, već samo jednostavno, pun razumijevanja, praštanja i milosti ponavlja poziv. Ne znam kako vi, ali ja jako volim dobiti drugu priliku. Ako je to još i bez predbacivanja, to na mene djeluje izrazito poticajno. A Bog upravo tako radi. Možemo li stoga zaključiti da milost druge prilike potiče na promjenu?

Nakon ovog drugog poziva i druge prilike za Jonu, u trećem retku vidimo kako on odmah, poslušno i bez oklijevanja, ustaje i kreće u Ninivu. I pitamo se: Što je, osim ove milosti druge prilike, prouzročilo takvu promjenu kod njega?

Vjerujem da se odgovor nalazi u drugom poglavlju Knjige o Joni, u kojoj je opisano možda i najčudesnije iskustvo. A odnosi se na onaj njegov boravak u velikoj ribi. Tri dana i tri noći! Možete li zamisliti taj strah, te osjećaje i te vapaje?

Nakon potresa, pa i koronavirusa, dosta toga mogu zamisliti, jer moja obitelj i ja smo iskusili na petom katu prilično stare zgrade u središtu Zagreba koja je, usput rečeno i oštećena, i bolje da vam ne opisujem naše osjećaje. Kako je bilo Joni, ne znamo, ali znamo da ga je ta riba koju je Bog poslao spasila, i da je on bio toga svjestan. Zato je i izgovorio hvalospjev Bogu kojeg nalazimo u drugom poglavlju. Bila je to za njega milost iskustva s Bogom.

I to je druga točka koju želim istaknuti. Iskustva s Bogom ne moraju uvijek biti ugodna. Ima ugodnih, no nerijetko se događa da doživimo neugodna iskustva. Ali kad nas ona približe Bogu, to može biti pozitivno za nas. Bog nikada nije uzročnik nevolja, ali On nas provodi kroz njih i daje nam novu drugu priliku da promijenimo svoj život nabolje. Možemo li zato zaključiti da nas i milost iskustva s Bogom potiče na promjenu i vraća k Njemu?

Došli smo sada i do Ninive. Bio je to vrlo velik grad, obujma dvanaest i pol kilometara, sa zidovima debelim dvanaest i visokim osamnaest metara. Bilo je tu nekoliko utvrđenih vrata i nekoliko usporednih nasipa oko grada koji je brojio oko sto i dvadeset tisuća stanovnika, a zasigurno i više ako znamo da su se tada brojili samo muškarci. Danas se na njegovom mjestu nalazi velegrad Mosul, drugi grad po veličini u Iraku, na istočnoj obali Tigrisa. Bilo je to zemljopisno, strateško i trgovačko sjecište Istoka i Zapada, Sjevera i Juga.

Sredinom devetnaestog stoljeća francuski, engleski i irački arheolozi pronašli su Asurbanipalovu knjižnicu, koja je postala glavni izvor informacija o asirskoj povijesti, kulturi i društvenim, religijskim, političkim i gospodarskim prilikama. Svi su ti nalazi pohranjeni u Britanskom muzeju u Londonu. Asirija je s Ninivom, kao glavnim gradom, širila svoj utjecaj i granice svojeg imperija prikupljajući poreze i tlačeći okolne narode, pa tako i Judejce ili Židove.

U Drugoj knjizi o Kraljevima u osamnaestom poglavlju od trinaestog retka čitamo jedan takav primjer: “Četrnaeste godine Ezekijina kraljevanja asirski kralj Sanherib napade utvrđene judejske gradove i osvoji ih. Tada judejski kralj Ezekija poruči asirskom kralju u Lakiš: ‘Pogriješio sam! Obustavi svoje napade na me. Snosit ću sve što mi nametneš.’ Asirski kralj zatraži od Ezekije, judejskog kralja, tri stotine talanata srebra i tri stotine talanata zlata. I dade Ezekija sve srebro što se našlo u Domu Jahvinu i u riznicama kraljevskog dvora.”

Asirija je bila središte mnogobožačke religije. Glavno božanstvo je bio Ašur, a glavna božica, ujedno i zaštitnica Ninive, bila je Ištar. Zapadni Semiti je zovu Aštarta — božica rata, ljubavi i nemoralne seksualnosti. Inačica te božice u Grčkoj bila je Afrodita, a u Rimu Venera. Nakon Ištar slijede božanstva: Ninurta, Šamaš, Adad, Sin i još mnogo njih… Za biblijske su pisce ta kultura, religija i grad Niniva bili središte najvećeg Judinog neprijatelja, neprijatelja njihove vjere i Boga Jahve.

Oko svakog ovog božanstva razvio se kult koji je uključivao: hram, građevine zigurate te svećenstvo i pomoćno osoblje. To je podrazumijevalo obavljanje vjerskih obreda i prinošenje žrtava. A kakvih? Pa pročitajmo u prethodnom sedamnaestom poglavlju Druge knjige o Kraljevima, u sedamnaestom retku: “Provodili su svoje sinove i kćeri kroz oganj, odavali se gatanju i vračanju, čineći tako zlo u očima Jahvinim i razjarujući ga.” Ili u trideset i prvom retku: “Avijci načiniše Nibhaza i Tartaka, a Sefarvajimci spaljivahu svoju djecu na ognju u čast Adrameleka i Anameleka, sefarvajimskih bogova.”

Što je bilo najgore, taj utjecaj se u ono doba širio i na Izrael. Postojali su razni mitovi na temelju kojih su se stvarali kultovi. Primjerice, sveta vjenčanja. Pitam se trebam li vam uopće ispričati koji mit… No, hajde, evo samo jedan, na primjer: Nakon strastvene veze Ištar i Tamuza, Ištar posjećuje “donji svijet”. Tamo se sukobljava sa sestrom Ereškigal koja ubija Ištar. Ali njezine sluge je vraćaju u život. Nakon toga ona se opet “gore” susreće s Tamuzom, ali on ne pokazuje neku brigu niti zanimanje za to što joj se dogodilo. Ona je uvrijeđena i zato šalje demone koji njega šalju u “donji svijet”. I tako Tamuz mora provoditi pola godine u donjem, a pola godine u gornjem svijetu. Na temelju tog mita nastao je kult svetog vjenčanja u kojem se kralj, kao vrhovni svećenik, Ašurov predstavnik na Zemlji, sastajao sa svetim hramskim prostitutkama… To je trebalo značiti obnovljenu plodonosnu snagu prirode i početak boravka Tamuza u “gornjem svijetu”. Naravno, pogađate, to se događalo baš negdje u ono doba godine u kojem kršćani danas obilježavaju Uskrs. U engleskom jeziku se i kaže Easter, što zvuči kao ime božice zaštitnice Ninive — Ištar.

U pisanim dokumentima Asurbanipalove knjižnice spominje se kako je i čarobnjaštvo bilo naširoko rasprostranjeno, kao i štošta drugo.

Zašto vam sve to govorim? Pa u tu i takvu kulturu, i u takav grad, i u središte takve religije trebao je ići i propovijedati Jona. Možda je sada jasnije zašto on to nije htio i zašto se toliko opirao ići tamo. Možda ga sad čak i manje optužujemo, ili više razumijemo. A što iz svega toga možemo izvući i razumjeti kad je u pitanju Bog? Sjećate se da želimo uvidjeti kakav je Bog.

Iz svega vidimo da Bog nije niti blizu kao Jona, a na svu sreću nije ni kao mi. Bog je potpuno drukčiji. On je nama zapravo neshvatljiv. On sve ljude voli jednako i sve bi dao za svaku osobu, čak i za takve Ninivljane koji su radili takve strašne i nama nezamislive gadosti. Bog ih je želio spasiti. Zato je i slao Jonu da im navješćuje da će im grad biti razoren ako se ne pokaju. Bogu je bilo silno stalo i do njih takvih. A mi se pitamo kakav je Bog, važemo Ga, prigovaramo Mu, procjenjujemo da nije dovoljno milostiv i dobar, iako ni sami ne znamo što je za naše dobro i vrlo često ne slušamo Božje savjete.

Jona je zapravo znao kakav je Bog. Vidimo to iz njegovih riječi u početku četvrtog poglavlja, nakon što se Bog smilovao Ninivi. Pogledajmo što se događalo s Jonom: “Joni bi veoma krivo, i rasrdi se. I ovako se pomoli Jahvi. ‘Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio pobjeći u Taršiš, jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ.’”

Zamislite! Kako Jona zapravo dobro i lijepo poznaje i opisuje Jahvu! Kakav god bio Jona, ja sam mu jako zahvalan za ovaj opis Boga. Taj opis me neopisivo tješi i hrabri. Pogotovo u ove dane kad nam je svima tako potrebno da nam se Bog sažali, a puno je nesreća na ovom svijetu i bez koronavirusa, i bez potresa. I znate što? Bog se i želi sažaliti, više nego mi mislimo, ali samo On zna kad će i kako to učiniti.

A Jona, pogledajte kakav je Jona, naš ljudski predstavnik! On kaže dalje: “‘Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti!’ Jahve mu odgovori: ‘Srdiš li se ti s pravom?’” I što je bilo dalje? Otišao je Jona povrh grada ljutit i uvrijeđen što nije bilo po njegovom, onako kako je on najavljivao, i zato što se Bog sažalio nad takvim strašnim grešnicima. Sjeo je pored kolibe koju je načinio, vjerojatno u želji da iz pristojne udaljenosti promatra kako Bog razara ognjem tu njemu omraženu Ninivu.

A Jahve Bog”, čitamo dalje od šestog retka, “učini da izraste bršljan nad Jonom i pruži sjenu njegovoj glavi, te da ga izliječi od zlovolje. Jona se bršljanu veoma obradova. Ali sutradan Bog zapovijedi crvu da podgrize bršljan, i on usahnu. Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar, sunce je palilo” usijanu “glavu Joninu.” Ovo “usijanu” sam ja dodao, “te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti”, opet, “i reče: ‘Bolje mi je umrijeti nego živjeti.’ A Bog upita Jonu: ‘Srdiš li se s pravom zbog bršljana?’ On odgovori: ‘Da, s pravom sam ljut nasmrt!’ Jahve mu tada reče: ‘Tebi je žao bršljana oko kojeg se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od stotinu i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja.’”

Da, dragi moji, takav je naš Bog; a znamo kakvi smo često mi ljudi. Možda se čudimo, ili smijemo Joni, ali najvjerojatnije se baš na takav način ponašamo i svi mi — u našim mislima, molitvama, zahtjevima, optužbama, primjedbama, prohtjevima i očekivanjima koje imamo od Boga. A Bog ima i strpljivosti i milosti za sve ljude, a i životinje su Mu drage. I zato je treća točka koju sam želio istaknuti milost za sve ljude — bez razlike i bez obzira na prethodne grijehe. Pogledajte samo riječi u Ezekielu osamnaestom poglavlju, 23. i 32. retku: “Jer zar je meni do toga da umre bezbožnik — riječ je Jahve Gospoda — a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? Ja ne želim smrti nikoga koji umre — riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!”

Kod Boga nema pristranosti! On ne pravi razlike po rasama, klasama, bogatstvu, nacionalnosti, obrazovanju, spolu ili utjecaju. On voli sve ljude jednako. Čak je i takve kao što su bili Asirci Bog želio spasiti. Bog prvi nudi milost i poziva svakog muškarca i ženu, bez obzira na sve podjele i bez obzira na prethodne grijehe, običaje i navike.

Možemo li stoga zaključiti da milost za sve ljude bez razlike potiče na promjenu? Pretpostavljam da je upravo činjenica da izraelski prorok dolazi opominjati glavni grad Asirije, Ninivu, da se spasi, utjecao na njih. Jer oni su bili neprijatelji. Što je izraelskom Bogu stalo do njih? — vjerojatno su se pitali i čudili. Na njih je djelovala Božja riječ. Bila je to milost propovijedanja Božje riječi Svetim Duhom.

I to je četvrta, zadnja točka koju želim istaknuti. Riječ propovijedaj i propovijedajući nalazimo u drugom i četvrtom retku. Ali to nije bilo bilo kakvo propovijedanje, niti bilo kakva riječ. Izraz koji za to propovijedanje nalazimo u hebrejskom jeziku je qara, što u prijevodu znači: vika, krik, plač, vapaj, dozivanje, čak i glasno urlanje.

Očito da je Jona, koji je tada dopustio Svetom Duhu da djeluje preko njega, na takav način propovijedao Ninivljanima; a i kako bi i drukčije kad se radilo o tome da će za četrdeset dana njihov grad biti razoren. Zamislite da je netko znao da će razorni potres onako zatresti Zagreb, 22. ožujka; bi li o tome upozoravao nježno, polako, smireno, bez uzbuđivanja i strasti? Pogotovo da se, ne daj Bože, radilo o potpunom razorenju i uništenju. A u slučaju Ninive radilo se točno o tom. Izgovorena je bila riječ haphak, koja je stoljećima prije toga upotrijebljena i za Sodomu i Gomoru. Bio je to spasonosan način propovijedanja za Ninivu. Možemo li stoga zaključiti da milost propovijedanja Svetim Duhom potiče na promjenu?

I promjena doista dolazi u Ninivu! Građani Ninive povjerovali su Bogu, oglasili post, obukli kostrijet i posuli se pepelom. Svi, od najmanjeg do najvećeg! Ta vijest proširila se i do ninivskog kralja. Bio je to Adad-Nirari III., u sedmom stoljeću prije Krista. I on je više nego ozbiljno shvatio ovu opomenu i poruku. Čitamo u šestom retku trećeg poglavlja: “Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.”

Da shvatimo koliko je to korjenit potez bio, pogledajmo što je zapravo kostrijet? Kostrijet je vrlo gruba tamna tkanina od kozje dlake. Zamislite kako to izagleda — kad jedan kralj skine kraljevski plašt izrađen od najfinijih tkanina, i obuče se u kostrijet? Zatim je kralj sjeo u pepeo. Kako i zašto u pepeo, i gdje? Pepeo se u Mezopotamiji dobivao od pruća i drveta rotema i tamariska. Od pruća rotema dobivao se kao drveni ugljen koji je sporo sagorjevao. Pepeo od rotema i tamariska, pomiješan s prašinom i pijeskom, stvarao je jako dobru podlogu za ulice, koja je bila otporna na vodu, vjetar i eroziju. Takvog materijala je na ulicama Ninive bilo u obilju, a na ulicama se odvijao javni život. I sad zamislite: kralj najvećeg tadašnjeg imperija, Asirije, predstavnik i svećenik boga Ašura, sjedi i valja se u pepelu na gradskoj ulici, obučen u grubu kostrijet, zajedno sa svojim narodom. On uopće nije skrivao svoje pokajanje i svoju promjenu.

I to je to! Promjena, pokajanje i obraćenje se ne skrivaju — ako su pravi. Prava promjena se mora vidjeti. To je promjena životnog stava, koju potiče Božja milost i Božji Duh. Tada se čovjek ničega ne srami i ništa mu nije teško!

A kako je s nama, danas? I mi živimo na rubu raznih katastrofa. Nažalost, vidio sam vjernike koji su se uspjeli “obratiti”, a da to nitko nije primijetio. Ili one koji su čitav život vjernici, a da to nitko ne zna. Ali samo prava promjena i iskreno obraćenje donosi Božju milost i spasenje. Bog vidi kad je netko iskren, od Njega se ne trebamo i ne možemo skrivati. Nije uopće bitno što je bilo prije. Bogu je samo važno da se netko potpuno iskreno obrati, odnosno doživi promjenu, i zaboravi na sebe i svoj ponos, poput asirskoga kralja.

Ponavljam sad pitanje s početka: Jesu li promjene u gradu Ninivi uzrokovale Božju milost, ili je Božja milost uzrokovala te promjene? Svakako ovo drugo, jer vidjeli smo da je milost druge prilike, milost iskustva s Bogom, milost za sve ljude i milost propovijedanja potakla na pokajanje i promijenila čak i Ninivljane i asirskoga kralja. A tada im je Bog dao i konačnu milost i spasenje.

To je ta poruka koju sam vidio u finom “sendviču” milosti. Uvijek je Bog Onaj koji prvi nudi svoju milost. Zatim ide naša promjena koja dolazi potaknuta tom Božjom milošću, i na kraju dolazi konačna milost ili spasenje. To je sendvič kojim je Bog nahranio i spasio Ninivljane, i to je sendvič koji nam pokazuje i odgovara na naše pitanje s početka: Kakav je Bog? Bog je sažaljiv Bog, pun ljubavi prema ljudima. Tu svoju osobinu pokazao je najsnažnije kad je na ovaj svijet poslao svojega Sina Isusa Krista, koji je umro za grijehe svih nas ljudi na nezamislivo surov način, kako bi nas spasio od uništenja i vječne smrti.

A sada i moje drugo pitanje koje sam najavio za kraj: Treba li nam ova milost i treba li nam promjena u životu? Bog nam nudi “sendvič” milosti ili kruh života. Na nama je da, potaknuti tom Njegovom milošću, stavimo u taj “sendvič” promjenu, odnosno svoje pokajanje i obraćenje. To mora biti naša odluka. Inače će taj “sendvič” ostati prazan, a onda bi moglo ostati prazno i naše mjesto na Nebu. Ninivljani su se pokajali, obratili i promijenili, i tada su dobili spasenje. A mi? Što će biti s nama? Ovisi o tome hoćemo li prihvatiti taj “sendvič” milosti kojega nam nudi naš sažaljivi Bog, i hoćemo li prihvatiti Isusa Krista kao našeg Spasitelja i dopustiti Mu da On promijeni naš život.

Darko Kovačević