“Učit ću te, put ti kazat kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom.” (Psalam 32,8)
Dragi brate, bit će mi drago da ti napišem što je moguće određenije. Mislim da sam upravo to i učinila u svojem prethodnom pismu. Tada sam ti izložila situaciju najotvorenije i najiskrenije što sam mogla, i nisam ti u stanju napisati ništa pouzdanije od onog što sam već navela u svojem pismu u kojem ti iznosim pojedinosti.
Gospodin ne daje svjetlo na takav način da bi onog na koga se to odnosi ostavio bez mogućnosti da hodi u vjeri. “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” (Hebrejima 11,1) Ni za koga od nas nije označena neka ravna crta. Trebamo se moliti i vjerovati, bdjeti u molitvi bez prestanka i s pouzdanjem. Brate moj, moraš tražiti Gospodina da bi saznao svoju dužnost. …
Nikad nisam bila tako sigurna da nas je Božja ruka vodila u nekom pothvatu kao pri izboru tog zemljišta (za koledž Avondale). Sada moramo napredovati uz djelovanje Božje providnosti, i podići našu bolnicu. Moramo imati sanatorij sagrađen u blizini Sydneyja, ali ne u samom gradu. Hawkesbury je mjesto koje razmatramo kao njegovu lokaciju. Ne predlažemo izgradnju neke velike ustanove, već obične, prikladne zgrade u nekom mjestu kao što je Hawkesbury. Tada ćemo moći organizirati ogranke smještene u Sydneyju, Newcastleu i na drugim mjestima. To je način na koji Gospodin želi da radimo. On ne želi da podignemo cijelo naselje u jednom središtu, kao što je bilo učinjeno u Battle Creeku. Naše djelo treba se proširiti na što veće područje. Moramo napredovati polako, sigurno i pouzdano. Dužnost nam je da na sve pazimo do krajnjih granica. Moramo biti ekonomični, jer je to naša jedina metoda. Sanatorij u Sydneyju čekao je da se javite, ali zbog načina na koji ste izložili stvari ne možemo reći: “Dođite”, dok vi ne budete smatrali svojom dužnošću da dođete. Kad osjetite da vam je dužnost da se povučete iz Afrike, mi ćemo vas primiti. Gospodin je voljan da sasluša naše molbe, a mi Mu trebamo dopustiti da radi na svoj način. Ne namjeravamo čekati na vas ili na bilo koga drugog ako nam Providnost otvori put i mi osiguramo zemljište za naš sanatorij, premda još uvijek nemamo sredstva.
Kažete da vam je dr. Kellog pisao da bi, ako ga ja opunomoćim da podigne pet tisuća dolara, on to učinio. Meni je pisao da bi mogao podići još pet tisuća osim onih prvih pet, i pita me zašto ne kažem: “Učini to.” Međutim, meni nije dopušteno da bilo kome govorim što bi trebao ili što ne bi trebao učiniti. Ja iznosim situaciju onako kako me je Gospodin uputio, ali nemam pravo ići dalje od toga. (Letter 63, 4. travnja 1899. — Pismo Johnu Wessellsu i njegovoj supruzi koji su bili među prvim vjernicima u Južnoj Africi)