“A neki čovjek imenom Ananija, u dogovoru sa svojom ženom Safirom, proda neku njivu.” (Djela 5,1)
Novac ne mora biti prokletstvo; ako se pravilno upotrijebi, on je velika vrijednost. On može biti od koristi u spašavanju bližnjih i blagoslov onima koji su siromašniji od nas. Nepromišljenom i nerazumnom uporabom … novac može postati zamka onom tko ga troši. Onaj tko se služi novcem da bi zadovoljio oholost i želje, pretvara ga u prokletstvo, a ne u blagoslov. Novac je stalni ispit čovjekovih sklonosti. Onaj tko stječe više nego što mu je dovoljno za njegove stvarne potrebe, treba tražiti mudrost i milost da upozna i sačuva svoje srce kako ne bi imao nestvarne želje i postao nevjerni upravitelj koji rasipnički troši ono što mu je njegov Gospodin povjerio.
Kad ljubimo Boga iznad svega, zemaljska dobra dobit će odgovarajuće mjesto u našem životu. Ako ponizno i ozbiljno težimo za znanjem i sposobnošću da pravilno upotrijebimo Gospodnja dobra, primit ćemo mudrost odozgo. Kad se srce povede za svojim sklonostima i pobudama, kad mislimo da nam novac može dati sreću bez Božje naklonosti, tada novac postaje tiranin koji gospodari čovjekom i njemu se ukazuje povjerenje i poštovanje kao božanstvu. Na njegovom oltaru žrtvuju se čast, istina, pravda i poštenje. Zapovijedi Božje riječi ostaju po strani, a vladajuća sila postaju svjetovni običaji i navike koje je uspostavio kralj Mamon.
Da su se do sada poštovali Božji zakoni, koliko bi drugačije bilo sadašnje duhovno, moralno i materijalno stanje u svijetu. Ne bi se pokazivale sebičnost i uobraženost, jer bi svatko mislio o sreći i dobrobiti drugih. … Umjesto da siromašni budu pod željeznom petom bogatih ugnjetača, umjesto da drugi misle i planiraju za njihove materijalne i duhovne potrebe, oni bi imali mogućnost za neovisno odlučivanje i postupke.
Svijest da imaju vlastiti dom nadahnula bi ih snažnom željom za boljim životom. Ubrzo bi sami stekli sposobnost da planiraju i stvaraju; njihova bi djeca stekla navike marljivosti i štedljivosti i ujedno snažno uzdigla svoj um. Ona bi osjećala da su ljudi, a ne robovi, i mogla bi u velikoj mjeri povratiti izgubljeno samopoštovanje i moralnu neovisnost. (Temelji sretnog doma, str. 305,306)