Sigurno se to i vama dogodilo. Doputovali ste nakon nekoliko dana ili tjedana vlakom u Zagreb i krenuli prema tramvaju. Ušli ste i opustili se, uvjereni da će vas odvesti do vašega odredišta. Nakon nekoliko minuta vožnje shvaćate da ne ide redovitom trasom. Promatrate lica ljudi oko sebe; nitko ne reagira. Očito ste samo vi zbunjeni.
Koliko je toga trenutka veliko vaše povjerenje u tramvajski vozni red? Zašto? Jer ste se prevarili u svojemu očekivanju.
To je samo jedan primjer razloga zbog kojih ljudi gube povjerenje. Budući da smo često doživljavali nešto slično, postajemo nepovjerljivi. Nepovjerenje osobito dolazi do izražaja kad je riječ o Bogu i religiji. Zašto smo tako nepovjerljivi?
Za nepovjerenje prema Bogu i religiji možemo naći više razloga:
- Najveći uzrok nepovjerenju prema religiji je nesklad između ispovijedanja i života. Svi poznajemo ljude koji jedno govore, a život im je potpuno drukčiji. Njihovo ponašanje — život — nije u skladu s onim što ispovijedaju.
- Drugi uzrok nepovjerenju je razočaranje u ljude. Možda smo s nekom osobom prijateljevali, ali smo odjednom spoznali da njezino srce više nije tako iskreno prema nama kao što je naše prema njoj. Takvo razočaranje izaziva nepovjerenje.
- Jedan od najvažnijih razloga za nepovjerenje jest nedovoljno poznavanje druge osobe. Isus je opisao nedostatak povjerenja kao znak blizine svojega povratka na Zemlju: “Ali, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Luka 18,8 — Duda—Fućak) Nema sumnje da je Isus tom prigodom govorio o pravoj vjeri, ali i o nestanku povjerenja među ljudima.
Tijekom razgovora neki je čovjek rekao znancu:
“Ostavite me. Više nikomu ne vjerujem. Vjerujem samo u ono što vidim, crno na bijelom…”
Taj je čovjek proživio teške trenutke u životu pa je izgubio svako povjerenje u ljude. Što bismo mu rekli?
“Razumijem vas”, odgovorio je znanac. “Vi polazite na put vlakom i ne ulazite odmah u vagon, već prilazite strojovođi i od njega tražite da vam pokaže dokument kojim potvrđuje svoju sposobnost za službu koju obavlja. Želite biti sigurni da zna upravljati lokomotivom i da poznaje prometne signale uz prugu.”
“Glupost! To ne činim. Željeznica zapošljava samo ljude kvalificirane za taj posao!”
“No zbilja imate povjerenje u ljude. I to kakvo! Smatram da ne biste smjeli govoriti kako nikome ne vjerujete. Bilo bi prikladnije da kažete kako ne vjerujete Bogu, a vjerujete željeznici.”
Zanimljivo je da vjerujemo željeznici, pošti, ljekarni i mnogim nepoznatim ljudima, ali kad je riječ o Bogu, onda nalazimo mnoštvo isprika i izlika da Mu ne možemo vjerovati.
Zapazite da ovdje nije riječ o vjeri u Boga, o vjerovanju da On postoji, već o vjerovanju Bogu, o pouzdanju u Njega.
Upravo zato prorok govori o prevrtljivosti ljudskog srca: “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jeremija 17,9)
Kako se gradi povjerenje?
Što je omogućilo stvaranje povjerenja između vas i vašega bračnog druga, između vas i vaše djece ili koga drugoga? Odgovor nalazimo u Svetom pismu; jednako tako se izgrađuje i povjerenje između nas i Boga.
Oko Joba su sjedili njegovi prijatelji koje on sâm naziva “zaludni liječnici” (Job 13,4). Umjesto utjehe oni Joba optužuju da je sâm kriv za svoje nevolje, bolest i patnju. Odgovarajući na optužbe, Job odjednom uzvikuje: “Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u Njega; samo ću mu dokazati putove svoje oči u oči.” (Job 13,15 — Šarić)
Kako je Job mogao imati takvo povjerenje?
Kralj David, Božji čovjek, našao se u velikoj nevolji. Njegov sin Abšalom okupio je nezadovoljnike u zemlji i podignuo bunu protiv oca. David je morao pobjeći iz svoje prijestolnice. Nije smio zastati dok nije prešao rijeku Jordan.
Da bismo bolje razumjeli njegovo stanje, pokušajmo se staviti u njegov položaj. Cijeli je dan bježao. Približila se večer. Nigdje sigurna zaklona niti sigurnosti. Strahovao je da će ga neprijatelj iznenada napasti.
Te noći je David ispjevao psalam: “Sad mogu leć i usnuti, i onda ustat, jer me Jahve drži. Ne bojim se tisuća ljudi što me opsjedaju dušmanski.” (Psalam 3,6.7; usp. 4,9)
Kako je mogao mirno spavati u takvim okolnostima? Odgovor nalazimo u istom psalmu: “Iza sveg glasa Jahvi zavapih, i on me usliša sa svete gore svoje.” (redak 5)
Kako su Job i David mogli imati takvo povjerenje u Boga? Odgovor glasi: dobro su Ga poznavali.
Ne moramo se čuditi ako netko nema povjerenja u Boga. To je zato što Ga ne poznaje. Biblija naziva sretnim čovjeka koji poznaje Boga: “Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje.” (Jeremija 17,7)
Hinko Pleško
(tekst je uzet iz knjige Zidovi ili mostovi)