““Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama!”“ (Rimljanima 6,11.12)
Neki smatraju da je pitanje grijeha uglavnom tako nevažno da nemaju nikakvu obranu protiv upadanja u grijeh niti protiv njegovih posljedica. …
Ako i za trenutak pomislite da će Bog olako postupati prema grijehu, ili da će dopustiti neke mogućnosti i izuzetke kako biste mogli ići dalje i nesmetano griješiti i da duša neće trpjeti nikakve posljedice zbog toga, vi ste pali kao žrtva strašne Sotonine obmane. Svako namjerno kršenje pravednog Gospodnjeg zakona izlaže vašu dušu silnim napadima Sotone.
Kada vaša savjest izgubi svoju besprijekornu osjetljivost, vaša duša postaje Sotonino bojno polje; javlja se dovoljno sumnji i strahovanja da paraliziraju vaše snage i da vas gurnu u obeshrabrenje. …
Imajte na umu da kušnja sama po sebi još nije grijeh. Imajte na umu da bez obzira na težinu okolnosti u kojima se čovjek može naći, ništa ne može oslabiti njegovu dušu dok god ne popusti kušnji, dok god čuva svoju besprijekornost. Interesi koji su od najvišeg životnog značenja za vas, povjereni su vam na čuvanje. Nitko ih ne može oštetiti bez vašeg pristanka. Sve sotonske legije ne mogu vas raniti sve dok ne otvorite svoju dušu Sotoninim vještinama i strijelama. Vaša propast se nikada ne može dogoditi bez vašeg pristanka. Dok god ne dođe do zagađenja vašeg uma, nikakva zagađenost u vašoj okolini ne može vas uprljati ili zagaditi.
Vječni život je dragocjeniji od svega ili uopće nije dragocjen. Samo će oni koji ulažu ustrajne napore i neumornu revnost, uz žarku želju usklađenu s vrijednošću cilja za kojim trče, zadobiti život koji je sličan Božjem životu. …
Imamo pred sobom primjer Adama i Eve; posljedice njihovog prijestupa trebaju navesti svaku dušu da se kloni grijeha, da ga se gnuša kao nečega odvratnog i da shvati, s obzirom na patnje koje grijeh sigurno donosi, da je bolje da izgubi sve što ima nego da prekrši i najmanju Božju zapovijed. (Letter 14, 1885.)