Riječ “Uskrs” ne postoji u Novom zavjetu. [Slaveni su u 7. stoljeću, nakon dolaska u naše krajeve, prihvatili rimsko kršćanstvo, pa su preuzeli i slavljenje Uskrsa.] Uskrs je sjećanje na Isusovo uskrsuće. Nema sumnje da je ono bilo posebno značajno za apostolsku Crkvu, jer je, prema izvještaju u Djelima apostolskim, imalo središnje mjesto u naviještanju Evanđelja. Međutim, ne spominje se datum, osim što je rečeno da je Isus uskrsnuo u prvi dan tjedna. Nema niti nagovještaja da bi taj dan trebao biti svet. U Bibliji nalazimo samo jedan sveti dan — subotu.
Apostolska Crkva nikad nije obraćala pozornost na dan Kristova rođenja ili uskrsnuća. Nijedan od tih dana prvi kršćani nisu smatrali blagdanom i ako apostolsku Crkvu smatramo uzorom, onda ćemo se oslanjati samo na novozavjetni izvještaj. Istina je, u trećem i četvrtom stoljeću se među kršćanskim crkvama počelo naveliko raspravljati kada treba slaviti Uskrs.
Za rimokatoličku granu kršćanstva stvar je uglavnom riješena na Nicejskom saboru (325. godine) formulom koja i danas važi, ali koja ne može biti komemoracija stvarnog usksnuća. Prema sadašnjoj praksi Uskrs uvijek pada na nedjelju, a izabrana nedjelja se pomiče u okviru četiri tjedna od 22. ožujka do 25. travnja.
Istočna grana kršćanstva izabrala je drukčiji sustav, pa prema pravoslavnoj tradiciji Božić i Uskrs padaju na datume koji se razlikuju od katoličke i protestantske tradicije.
Činjenica je da prvi kršćani nisu smatrali potrebnim da se prisjećaju dana Kristova uskrsnuća. Da su to htjeli, slavili bi sedmnaesti dan židovskog mjeseca nisana, koji počinje prvim mladim mjesecom nakon proljetnog solsticija. Kod Židova Pasha počinje četrnaestog nisana.
Uzimajući ovo u obzir, iako je Isusovo uskrsnuće važan povijesni događaj, nemamo bibijskog razloga da ga proglasimo blagdanom. Zato adventisti Uskrsu nisu nikad pridavali pozornost kao ostale crkve. Mi se želimo vratiti praksi i vjeri prve kršćanske Crkve.
Mi živimo u društvu koje je zaokupljeno proslavljanjem Uskrsa. U velikoj mjeri razlog tome je, kao i kod Božića, komercijalne naravi. U nastojanju da dokažu kako vjeruju u uskrsnuće, među nama su uveli slavljenje Uskrsa. Boje se da ćemo biti pogrešno shvaćeni, a njima je važno da nas drugi smatraju pravovjernima i da smo prihvaćeni od društva. Prilagođavaju se običajima oko nas, ponekad bez razmišljanja. Ali takva praksa izaziva drugi nesporazum — potiče ideju da pridajemo posebno značenje nedjelji zato što je dan uskrsnuća. Neke su naše crkve za Uskrs uvele nedjeljna prijepodnevna bogoslužja, što za mnoge adventiste predstavlja problem. Mi smo svjesni da nedjelja nije sveta, ali javnost neće shvatiti suptilnu razliku.
Kod odlučivanja što učiniti s Uskrsom treba uzeti u obzir sve činjenice. Često se odluke u tom pogledu donose bez mnogo razmišljanja. Uvijek je najbolje dopustiti da Sveto pismo bude naš vodič i da dobro razmislimo kamo će naši postupci dovesti Crkvu.
Premda ne postoji biblijski razlog za slavljenje Uskrsa, u nekim dijelovima svijeta javnost je tako zaokupljena ovim blagdanom da je u to doba godine otvorena za posebno proučavanje Biblije. To je prigoda da ljude upoznamo s Kristovom viješću, što često nailazi na dobar odaziv. U takvim okolnostima imamo mogućnost evanđeoskog djelovanja bez pridavanja posebnog vjerskog značenja samome danu. Kad god se pruža prilika za iznošenje Kristove vijesti bez kompromitiranja biblijske istine, prikladan je Kristov savjet: “Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!”
George W. Reid, Biblijski istraživački Institut pri Generalnoj konferenciji Kršćanske adventističke crkve