Ovo je događaj o čovjeku čiji su prijatelji uklonili dio krova i spustili ga u unutrašnjost kuće! Izvještaj o tome nalazimo u Marku 2,1 i dalje: “Poslije nekog vremena Isus opet dođe u Kafarnaum. I kad se proču da je u kući, skupiše se mnogi tako da nije više bilo mjesta ni pred vratima. On im je navješćivao radosnu vijest. Tada četvorica, noseći uzetoga, pođu k njemu. Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogoše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus te kroz otvor spustiše postelju na kojoj je ležao uzeti. Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: ‘Sinko, opraštaju ti se grijesi.’ … Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji: ‘Zapovijedam ti — reče tada uzetomu — ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!’ On ustade, smjesta uze postelju i iziđe na očigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: ‘Takvo nešto još nigda ne vidjesmo!” (Marko 2,1-12)
Tko je bio ovaj čovjek koji se našao u središtu događaja? Moja je pretpostavka da nije bio važna osoba u gradu. Bio je invalid. Najviše je boravio u kući. Sigurno se nije tako često pojavljivao u gradu. Povrh toga bio je izopćenik. Za svakoga tko je patio ili bio pogođen nesrećom ili bolovao od nečega, smatralo se da je veliki grešnik — da je puno griješio! U ovom slučaju osuda je bila istinita.
Isus je povremeno ukazivao da bolest ili nesreća nisu ni u kakvoj vezi s grijesima određene osobe. On je to rekao za slijepca u Ivanu 9. Učenici su pitali: “Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji?” Isus im je odgovorio: “Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi.”
Ipak su slijepca smatrali velikim grešnikom zbog njegove sljepoće. Čovjek iz ovog događaja ne samo da je smatran velikim grešnikom, već je i bio. Dokazi pokazuju kako je u takvo stanje dospio zbog svojeg načina života u grijehu, što mnogi biblijski komentatori smatraju bolešću društva. Stoga je postao izopćenik.
Jedan po jedan napuštali su ga prijatelji, osim prijatelja po grijehu. Čak bismo mogli zaključiti kako su oni koji su ga donijeli Isusu činili isto što i on. Ovaj čovjek je dobro znao što znači imati savjest koja kori i kako je potisnuti u najdalji dio uma. Poznavao je zlo grijeha iz iskustva, i to ne samo kao promatrač. Znao je kako je to biti izopćenik. Znao je što je krivnja i kako đavao obasipa krivnjom. Poznavao je gnušanje prema grijehu unatoč tome što ga je još uvijek volio. Bile su mu poznate nezadovoljene želje, spone ropstva od kojih se uzalud pokušavao osloboditi.
Znao je da čak ni njegovi motivi nisu bili ispravni. Zašto je želio potražiti pomoć? Jeste li ikad otkrili kako određena bolest, nevolja ili žalost rezultira time da vas đavao zatrpava vašim sebičnim motivima i onda se u takvim trenutcima okrećete Bogu? Ovo nazivamo teologijom očaja — zainteresiranošću za Boga samo u trenutcima nevolja.
Tako vidimo i ovog čovjeka kako dolazi Isusu. To je jedino što je učinio ispravno. Pokušavao je on i drugo mnogo puta, ali mu ništa nije uspjelo. Uskoro je trebao biti položen u neki grob jer je bolest vrlo uznapredovala. Odlazio je i k liječnicima, no i oni su ga odbili proglasivši ga neizlječivim. Tražio je pomoć i kod farizeja i crkvenih vođa, ali su ga i oni iznevjerili. Rekli su mu da je njegov slučaj beznadan, da je veliki grešnik, odbačen od Boga i ljudi. I njegovi su ga prijatelji iznevjerili. No u ovom posljednjem pokušaju, kada su ga spustili kroz krov, ispostavilo se da je to najbolji trenutak njegovog života.
Isusa je okružilo veliko mnoštvo. U ono vrijeme Kafarnaum nije bio malo selo. Kad biste danas otišli tamo, to je poprilično mirno mjesto čiju mirnoću narušavaju turisti svojim fotoaparatima. Možete vidjeti ruševine grada na obali Galilejskog jezera. Isto tako su vidljivi ostatci Petrove kuće gdje se zbio ovaj događaj.
Nakon što je očistio Hram, Isus je otišao iz Judeje i došao u Galileju kako bi ovdje otpočeo svoju službu. Opsjednuti su već bili oslobođeni, upravo u sinagogi. To se pročulo po cijelome gradu i okolici, čak i među onima koji nisu odlazili u crkvu. I ovaj je čovjek za to čuo.
Bila je iscijeljena Petrova punica, a uvečer, kada je zašlo sunce, bilo je iscijeljeno mnoštvo naroda prije nego što se Isus konačno uputio u osamu brda na molitvu. Dogodilo se još nešto o čemu se nije čulo još od vremena proroka Elizeja. Izliječen je gubavac. Kada se za to pročulo, mnoštvo koje je nagrnulo k Isusu bilo je toliko da se Isus morao povući iz Kafarnauma na samotno mjesto kako bi našao odmor.
Isus je sada ponovno bio u Kafarnaumu, u Petrovoj kući, koja je bila toliko ispunjena da se u nju jednostavno nije moglo ući. No na prijedlog uzetoga, njegovi su ga prijatelji odnijeli na krov, maknuli ploče i spustili između greda.
Ovakvo ponašanje izazvalo bi neugodu kod svakog drugog. Možete li se zamisliti u situaciji da ste izloženi na milost i nemilost podrugljivom mnoštvu? Sve oči bile su uprte u njega dok su ga spuštali kroz otvor na krovu. Ali ovo je bila njegova posljednja prilika. Kada se netko nalazi na pragu smrti, ništa mu više nije važno.
U tom mnoštvu bilo je onih koji su željno slušali, koji su iskazivali poštovanje, kao i nevjernika i znatiželjnika. Mreža uhoda iz Jeruzalema, farizeji i saduceji već su planirali napad na Isusov život. Možemo zamisliti rastuću vrevu u kući i izvan nje, ljude koji se natiskuju kroz prozore i stoje u dovratcima. Iznenada u prostoriji nastaje tišina izazvana udaranjem na krovu i gotovo da možemo osjetiti napetost u zraku dok prijatelji spuštaju samotnog čovjeka kroz otvor pred Isusa.
Događaj kaže da je Isus prepoznao njihovu vjeru. Nemojmo zanemariti ni vjeru one četvorice prijatelja koji su ga donijeli. Njihova imena nisu nam poznata. Ne pjevamo o njima niti govorimo o njihovom životu. No oni su donijeli ovog čovjeka pred Isusa na rukama svoje vjere.
Sada dolaze riječi koje donose najvažniji trenutak u životu ovog čovjeka. “Sinko.” Sinko? Naziva li Bog svemira nekoga svojim sinom? Što je s pravednim Bogom o kojem smo čuli? Što je s Bogom koji ima popis koji pomno provjerava ne bi li što većem broju ljudi spriječio ulazak u Nebo?
Bog se obratio ovome čovjeku onako kako je to zabilježeno: “Sinko.”
Da, to govori Bog. On kaže “sine moj”.
Nakon toga Matej dodaje kratku rečenicu koje nema u Markovom izvještaju o ovom događaju — “Ohrabri se, sinko!” (vidi Matej 9,2) Volim tu rečenicu. Je li moguće da je i danas potrebno nekoga ohrabriti? Je li moguće zaglibiti u krivnji, kajanju i grijehu? Ima li i danas onih koji u ovom događaju vide više od sata povijesti, koji mogu zamisliti sebe u takvoj situaciji?
Ima li i danas takvih kakvih je bilo u ovom mnoštvu — znatiželjnika koji žele slušati, koji iskazuju poštovanje, kao i nevjernika? Ima li i takvih koji predstavljaju ovog uzetog čovjeka? Ako ima, onda se i na njih mogu primijeniti ove riječi: “Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi!”
Ovaj je čovjek više od svega želio imati mir s Bogom pa mu je bilo svejedno hoće li ostati živ ili će umrijeti — samo da mu grijesi budu oprošteni. Sve ostalo bio je spreman predati u Gospodnje ruke.
Tijekom studentskih dana imao sam prijatelja koji je bio drugačiji od svih, a bio je i malo stariji od svih nas. Vratio se iz Koreje gdje je bio u mornarici. Tamo je bio zapovjednik voda. Jedne noći trebali su zauzeti brdo za saveznike. Razumjeli su da je brdo iza njih očišćeno, ali je netko traljavo obavio svoj posao jer je na brdu ostao jedan komunistički mitraljezac.
Kada su krenuli na planinu, odjednom je mitraljezac otvorio vatru po njima. Najprije je pomeo slijeva nadesno po donjem dijelu svojeg dometa, a zatim je podigao strojnicu nekoliko stupnjeva pa ju je, stalno pucajući, vratio ulijevo. Zatim je ponovno podigao strojnicu nekoliko stupnjeva i učinio isto. Znao je dobro svoj posao.
Moj prijatelj, koji je bio zapovjednik voda, znao je da nema puno vremena. Čuo je kako dolje niže niz planinu njegovi ljudi jauču, jecaju i umiru.
On je odrastao u kršćanskom domu. Sve je znao o Isusu i Njegovom drugom dolasku, o Nebu i vječnosti. Svemu tome okrenuo je leđa. Ali sada, usprkos pogrešnim motivima, pogledao je prema nebu i rekao: “Bože, nemam mnogo vremena. Ne molim Te da spasiš moj život. Ja ništa ne zaslužujem, ali hoćeš li mi pomoći da uskrsnem u prvom uskrsnuću?”
Samo ga je to zanimalo — da ima mir s Bogom. Sve drugo uopće mu nije bilo bitno.
Ali, začudo, vratio se s tog brda neozlijeđen. Došao je na sveučilište kako bi studirao za propovjednika i otada redovito odlazi u oružane snage kao kapelan pokušavajući pomoći onima koji su kao i on. Zašto on to čini? Zato što mu je Bog dao puno više — ne samo oprost, mir i nadu u vječnost, već i smisao života ovdje na Zemlji. A kad se to dogodi vama, i vi trebate to reći drugima!
Tako je ovaj uzeti čovjek sjeo natrag na svoj krevet ili prostirač, što god bilo, radujući se radosnoj vijesti: “Sinko, opraštaju ti se grijesi.” Njegovo lice je dobilo novi sjaj. U očima i u cijelom njegovom tijelu događala se promjena. Teško je znati u kojoj se točki spajaju oprost i ozdravljenje, ali on je postao novi čovjek. Ležao je tu u potpunom blaženstvu i sreći.
Ali u takvom mnoštvu uvijek se nađe netko tko to želi pokvariti. U umu tadašnjih crkvenih vođa rojile su se mračne misli. Isus je poznavao njihove misli i govor njihova tijela. Rekao im je: “Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše, uzetome reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj’? Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji: Zapovijedam ti — reče tada uzetomu — ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!” (Marko 2,9-11)
Je li bilo lako uzetome poslušati Isusove riječi? Kad je Stvoritelj govorio u početku, čak Ga je i prah poslušao! Svjetovi su nastajali na Njegovu zapovijed. Bi li ovom uzetom čovjeku bilo lakše da je ostao ležati na svojem ležaju?
Ponekad mi zaglibimo pokušavajući pogoditi što bi se dogodilo da uzeti nije povjerovao. Što bi bilo da je stao analizirati i nije učinio ono što mu prvo dođe na pamet — hoće li vjerovati ili pokrenuti svoje mišiće? Nije bilo vremena za takvo što! Preporučio bih i vama da, kad ste u prisutnosti Darovatelja života koji kaže: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj”, upravo to i učinite! Nemojte zastati da biste razmišljali ili raščlanjivali. Ustanite istog trenutka u prisutnosti Božje moćne stvaralačke riječi.
Ovaj čovjek je skočio na noge i uzeo svoj ležaj. Zapazimo ovo — on je sada bio netko! Nije se morao vraćati kroz krov! Odjednom se pred njim usred mnoštva oslobodio prostor iako ga u kući nije bilo.
Čovjek je izišao na vrata noseći svoj ležaj i uputio se kući dok mu je lice odsjajivalo divljenjem zbog doživljenog čuda. Nema dokaza da su ga pratili njegova žena i djeca. Zasigurno su ga višeput vidjeli kako odlazi k iscjeliteljima, čudotvorcima ili nadriliječnicima. Sigurno su često gledali kako se uvijek iznova vraća doživjevši neuspjeh, stoga su ostali kod kuće.
Sada ih vidimo kako u nevjerici gledaju kroz prozor, između roleta ili preko ograde na terasi. Ne nalikuje na oca, ali jest on! Trči, poskakuje, propinje se u uzbuđenju. On ima novi život. Upoznao je Spasitelja.
Njegova obitelj okuplja se oko njega dok im on govori što se dogodilo. Sigurno su onog trenutka njegova žena i djeca s radošću predali svoj život Gospodinu Isusu Kristu.
Zašto je to Isus učinio? Zašto je došao među ljude s namjerom da ih iscijeli? Zato što je želio da znaju kako On ima moć opraštati grijehe. Isus je učinio grešnike svojim najboljim prijateljima na Zemlji, a On i nas danas jednako tako prihvaća, nudi nam oprost i silu.
U današnje vrijeme mnogima nedostaje sigurnost i mir. Ali želio bih vas pozvati da se pridružite ovom jadnom uzetom čovjeku koji je dokazao da nas Isus, bez obzira na to tko smo, gdje smo bili i što smo učinili, još uvijek prihvaća kada dođemo k Njemu. Još uvijek nam može biti oprošteno.
Ovo može probuditi proljeće u našem koraku, novi život u duši, jer osim što ima moć da nam oprosti, Bog nas može iscijeliti, promijeniti i omogućiti nam da hodimo u novom životu. Sve to događa se u Isusovoj prisutnosti.
Koliko bismo mi danas trebali biti zahvalni što još uvijek možemo doći u Isusovu prisutnost i što nam je On obećao da će nas prihvatiti, oprostiti nam i očistiti nas.
Psalmist je to izrazio sljedećim riječima:
“Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
I sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
I ne zaboravi dobročinstva njegova:
On ti otpušta sve grijehe tvoje,
On iscjeljuje sve slabosti tvoje;
On ti od propasti čuva život,
Kruni te dobrotom i ljubavlju.” (Psalam 103,1-4)
Morris L. Venden
(tekst je preuzet iz knjige Kako se Isus odnosio prema ljudima)