Kako se Isus odnosio prema plašljivima

Duhovnost 7. 05. 2020.

Jeste li se ikad uplašili? Kada ste bili mali, jeste li se plašili sijevanja munja i grmljavine? Je li vas bilo strah kada ste po noći ostali sami? Plašite li se starenja, da ćete morati ići na operaciju ili izgubiti posao? Jeste li se kada uplašili promjene, stjecanja novih prijatelja, gubitka starih? Plašite li se da nećete doći na Nebo ili da ćete izgubiti vječni život?

Strah je star koliko i grijeh. Prvo što zapažamo u Postanku nakon što su Adam i Eva jeli zabranjeni plod, jest da su se sakrili. Bog je krenuo u potragu za njima i pitao ih: “Adame, gdje si? Zašto si se sakrio?”

A on je rekao: “Uplašio sam se.”

Zašto se uplašio? Zbog grijeha.

Posljednja biblijska knjiga, Otkrivenje, vrlo loše govori o strahu. “Tko pobijedi, ovo će baštiniti, i bit ću mu Bog, i on će biti moj sin. A strašljivima, i nevjernima, i nečistima, i ubojicama, i bludnicima, i vračarima, i idolopoklonicima, i svima lašcima, njima je dio u jezeru što gori ognjem i sumporom.” (Otkrivenje 21,7.8 — Šarić) U kakvom se šarolikom društvu nalaze strašljivi! Strah nije prihvatljiv u Pismu jer Bog svojem narodu nudi nešto bolje.

U Isusovom životu postoji zanimljiva epizoda koja nas izravno uvodi u ovu tematiku. Zapisana je u Evanđelju po Marku 4 — riječ je o stišavanju oluje na Galilejskom jezeru. “Uvečer istog dana reče im: ‘Prijeđimo na drugu obalu!’” (Marko 4,35)

Zapazite kako je Isus te večeri predložio učenicima da prijeđu preko jezera. To nije bila ideja učenika — njihova ludost. Oni se nisu htjeli dovesti u takvu situaciju. Krenuli su preko jezera na zapovijed i poziv samog Isusa.

Isus je rekao: “Prijeđimo na drugu obalu.” “Oni otpustiše narod i povezoše Isusa onako kako tu bijaše, u lađici. Pratile su ga i druge lađice. Uto nastade silna oluja, a valovi su tako navalili na lađicu da su je već napunjali. On bijaše na krmi i spavaše na jastuku. Tada ga probude i reknu mu: ‘Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?’ On se tada probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestade i nastade velika tišina. A njima reče: ‘Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?’ Njih spopade velik strah, te su jedan drugomu govorili: ‘Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?’” (Marko 4,36-41)

I vi biste bili zadivljeni nakon takvog iskustva. No vratimo se natrag u taj dan i pokušajmo zamisliti ovaj događaj.

Bio je to vrlo naporan dan. Isus je ispričao mnoge usporedbe. Liječio je bolesne. Pružio je utjehu uznemirenim srcima i na kraju je bio vrlo umoran. Bio je iscrpljen glađu i umorom. Zar Bog? Da. Gladan i umoran — možda čak umorniji od svih njih! Stoga su se otisnuli na jezero kako bi pronašli mirno mjesto za odmor.

Iznenada, kao što često biva na ovome jezeru, vjetar se spustio s obronaka Gadare i uzburkao vodu u pjenušavo bjesnilo. Gonjeni strašnim vjetrom, valovi su bijesno i snažno udarali u lađu na kojoj su se nalazili učenici prijeteći da će je progutati. Bespomoćni u divljoj oluji, njihova je nada slabjela kad su primijetili da se lađa puni vodom.

Zaokupljeni vlastitim naporima da se spase, zaboravili su da je u lađi Isus. U trenutku kad su shvatili da je njihov trud uzaludan i da im prijeti smrt, sjetili su se po čijoj su naredbi isplovili. U Isusu je bila njihova jedina nada. U svojoj bespomoćnosti i očaju, povikali su: “Učitelju! Učitelju!”

Izvještaj o ovom događaju, zabilježen u Evanđelju po Mateju, bilježi riječi: “Gospodine, spasi [nas]!” (Matej 8,25) Učenici nisu rekli: “Gospodine, pomozi nam!” Postoji velika razlika između ova dva pojma. Ovo nam govori o božanskoj moći i ljudskim naporima. Kakav je njihov međusobni odnos? On započinje tek kad su iscrpili svoje mogućnosti i shvatili da im ne preostaje ništa drugo osim povika: “Gospodine, spasi nas!” Sada je On trebao učiniti ono što je u Njegovoj moći.

Oni su već učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Bili su to odvažni ribari koji su cijeli život proveli na obalama ovog jezera. Poznavali su Galileju. Poznavali su brda, vjetrove i oluje. Imali su iskustva s velikim valovima i znali su upravljati lađom u takvim situacijama. Znali su kako raspodijeliti težinu i kako veslati. Ovo uistinu nije bila Isusova specijalnost. On je bio stolar, a ne ribar. Sada je bio i propovjednik i Njegov je posao bio da govori mnoštvu i liječi bolesne. Cijeli je dan radio svoj posao i sada je spavao. Ovo je bila situacija u kojoj su se trebali sami snaći. Ovo je bila njihova struka.

A naposljetku su otkrili da nisu u stanju svladati oluju. Pokušali su sve što su znali, ali bez uspjeha. Njihova je lađa tonula. Konačno su se obratili Isusu riječima: “Gospodine, spasi, izgibosmo!”

Nikada vapaj duše nije prošao nezapaženo. Isus je ustao. Podigao je ruke, koje su tako često bile uposlene u djelima milosrđa, i zapovjedio moru: “Utišaj se! Umukni!” (Marko 4,29)

Oluja prestaje. Valovi se umiruju. Oblaci se razilaze. Pojavljuju se zvijezde. Lađa se ljuljuška na mirnoj površini jezera. Tada, okrenuvši se svojim učenicima, Isus ih tužno pita: “Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere?” (redak 40)

Što biste vi učinili u takvim okolnostima kad biste imali vjeru? Kad biste imali vjeru dok se nalazite na autocesti i jurili ravno u frontalni sudar, što biste učinili? Opustili se i osmjehivali? Pustili upravljač vozila? Gledali krajolik kroz prozor?

Možda bismo se mogli prisjetiti Moravske braće koja su se nalazila na brodu s Johnom Wesleyjem. On se uputio u Ameriku kako bi preobratio Indijance, ali se na kraju razočarao i rekao: “Idem u Ameriku preobratiti Indijance, a tko će preobratiti Johna Wesleyja?”

Iznenada se na ocean spustila oluja i izgledalo je da će svi završiti na dnu mora. Ali se Moravska braća nisu bojala.

John Wesley je bio zadivljen. Upitao ih je koji je razlog njihove smirenosti. Oni su mu odgovorili: “Mi se ne bojimo umrijeti.”

Samo zato što vjerujemo, ne znači da nećemo završiti na dnu mora. Vjera ne podrazumijeva da nećemo biti spaljeni na lomači poput Husa i Jeronima. Vjera ne podrazumijeva da ćete biti izliječeni od raka. Ali ljudi koji imaju vjeru ne boje se umrijeti.

Potrebno je istaknuti još nešto. Ljudi koji imaju vjeru ne gledaju na Boga kao na posljednje rješenje. U svakoj neočekivanoj kušnji oni se okreću k Njemu poput cvijeta koji se okreće k Suncu.

Dva su čovjeka razgovarala o prijatelju koji je bio vrlo lošeg zdravlja. Jedan je rekao kao su se bezuspješnim pokazali brojni lijekovi, medicinski tretmani i liječnici koji su sve pokušali. Naposljetku je rekao: “Mislim da nam je preostala jedino molitva.”

Nato je njegov sugovornik odgovorio: “Jao! Zar je do toga došlo?”

Osoba koja vjeruje nikada ne zaboravlja da je Isus u lađi, već Mu se obraća u svakoj nevolji.

Dakle, učenici nisu imali vjere. Isus ih je ukorio da imaju nedostatak vjere, ali ih je ipak spasio. A to je dobra vijest. Spasio ih je unatoč njihovom nedostatku vjere.

U današnje vrijeme muče nas brojni strahovi. Bojimo se za svoje zdravlje, za djecu, kuće i zemljišta. Bojimo se što drugi misle o nama. Siromah strahuje zbog nestašice, a bogataš zbog gubitka. Strahujemo za crkvu, za budućnost i za vlastito spasenje.

Isus u lađi nije dovoljan da zaustavi naše strahove — to nije bilo dovoljno ni učenicima. Iako je Isus bio u lađi, oni su zaboravili na Njega kada je naišla oluja i podigli se visoki valovi. To se može dogoditi i danas. Mi možemo imati zajednicu s Isusom i ne ovisiti o Njemu u svemu. Učenici su imali zajednicu s Isusom. Zajedno su hodali, razgovarali, molili se, radili. Bili su vrlo bliski. No bilo je trenutaka kada su pokazali da se unatoč svojoj bliskoj zajednici s Isusom nisu uvijek na Njega oslanjali.

Ali Isus je bio s njima. Bio je prema njima strpljiv i hrabrio ih da vjeruju u Njega. I došlo je vrijeme kada su se ti isti strašljivi učenici mogli bez straha suočiti s kotlom punim uzavrelog ulja, mačem, plamenom ili s raspećem glavom nadolje jer su naučili lekciju o vjeri i povjerenju koju ih je Isus pokušavao naučiti.

Isusova ljubav otklanja strah i donosi promjenu. Biblija kaže da savršena ljubav izgoni strah (vidi 1. Ivanova 4,18). S jedne strane mogli bismo se pitati tko uopće ima savršenu ljubav? Ako nemamo savršenu ljubav, kako možemo izbjeći strah? Ali naša ljubav nije savršena. Krist jedini ima savršenu ljubav i Njegova savršena ljubav otklanja strah.

Pretpostavljam da je većina roditelja bacala svoje mališane u zrak kada su imali dvije ili tri godine. I ja sam to rado činio i promatrao ih kako se smiju, sretni i posve sigurni jer ih tata voli i on će ih uhvatiti.

Jedne večeri moj sin i ja započeli smo igru na klavirskoj klupici. Moj sin bi se popeo na klupicu i skočio u moje naručje. Ovo se ponavljalo sve dotle dok se nisam toliko umorio da sam rekao: “Dosta je. Nema više.”

“Samo još jednom, tatice. Samo još jednom.”

Naposljetku sam se, pokušavajući igru privesti kraju, udaljio računajući da me je sin shvatio.

No on me nije ni pogledao. Kada se popeo na klavirsku klupicu i skočio u zrak, ja sam se nalazio na suprotnoj strani prostorije i on je doživio gadan pad. Osjećao sam se strašno! Ništa se ne može usporediti s ljubavlju i povjerenjem malog djeteta.

Isus je rekao: “Ako ponovno ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Matej 18,3) On nas poziva da bacimo sve svoje brige na Njega jer se On brine za nas (vidi 1. Petrova 5,7). Ali tu postoji velika razlika jer se On nikad ne umara. On je uvijek tu. Isus je obećao: “Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!” (vidi Hebrejima 13,5) Ali nitko se u potpunosti ne oslanja na Isusa dok ne shvati tu ljubav i ne uvidi da više nema nikakvog rješenja.

Zapazimo gdje se Isus nalazio tijekom oluje. Spavao je u lađi. Nije se bojao. Možda smo u iskušenju pomisliti kako je razlog tomu što je On bio Bog. Stihovi jedne pjesme glase: “On je Bog i voda ne može potopiti brod na kojem se nalazi Gospodar oceana, zemlje i neba.” (M. A. Baker)

Ali ovdje moramo reći nekoliko riječi o tome kakvim je životom Isus živio. Kada se probudio da bi se suočio s olujom, bio je savršeno miran. Nije bilo traga strahu u Njegovim riječima ili pogledu, jer strah nije postojao u Njegovom srcu. On se nije oslanjao na moć Svemogućega. Dok se odmarao u tišini, nije to činio kao “Gospodar oceana, zemlje i neba”. Tu je moć On odložio. Rekao je: “Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti.” (Ivan 5,30) Oslanjao se na Očevu moć. Ono na što se Isus oslanjao bilo je vjera — vjera u Božju ljubav i brigu. Sila riječi koja je utišala oluju bila je od Boga koji je bio iznad Njega, a ne sila Boga u Njemu.

Da su apostoli imali povjerenje u Njega, sačuvali bi mirnoću. Njihov strah u trenutcima nevolje otkriva njihovo nevjerovanje. U svojim naporima da spase sebe zaboravili su na Isusa, i tek su Mu se u očaju samoodržanja obratili pozivom da ih spasi.

Zapazimo ovdje duhovnu primjenu uključenu u proces stišavanja oluje. Kada je u pitanju spasenje, koliko se često zabrinemo hoćemo li biti spašeni. Sve to odvlači našu pozornost od Isusa, našeg jedinog izvora snage. Pozvani smo da Bogu prepustimo da upravlja našom dušom i da imamo povjerenje u Njega (vidi 1. Petrova 4,19). On nas nikada neće napustiti ako Ga prihvatimo kao svoju nadu i spasenje. Mi možemo napustiti Njega, ali On nas neće nikad napustiti.

Što je s kršćanskim načinom življenja? Neki ljudi prihvaćaju Kristovu žrtvu na križu, ali dok čitaju Otkrivenje 3,5, padaju u očaj: “Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću ‘izbrisati iz knjige života’.”  Oni tvrde kako to nikad neće moći postići. Nikada neću biti pobjednik. Odviše često i odviše lako padam i griješim.

Koliko često mi dijelimo iskustvo učenika! Kada se napasti kušnje udruže i stanu sijevati žestoke munje i prekriju nas valovi, mi se sami borimo s olujom zaboravljajući da postoji Onaj koji nam može pomoći. Pouzdajemo se u svoju vlastitu snagu dok ne izgubimo nadu i ne budemo spremni poginuti. Tada se sjetimo Isusa i ako Ga pozovemo u pomoć, naš poziv neće biti uzaludan. Iako On sa žalošću kori našu nevjeru i samopouzdanje, nikad nam ne uskraćuje pomoć.

Za kršćane postoji samo jedno čega se trebaju bojati — jedan opravdani strah. Trebamo se bojati vlastite snage. Treba nas biti strah da povučemo svoju ruku iz Kristove ili pokušaja da sami hodamo kršćanskim putem.

Ali dok god ovisimo o Kristu kao što je On ovisio o svojem Ocu ovdje na Zemlji, mi smo sigurni. Ne moramo se bojati dok imamo povjerenje u Njegovu savršenu ljubav.

Morris L. Venden