Kako su se rani kršćani odnosili prema vremenu kuge

Duhovnost 9. 04. 2020.

Njihov nam primjer može poslužiti i reći što da činimo dok plovimo kroz ova neviđena vremena.

Kad sam otputovao na blagdane u prosincu 2019., veliki dio crkvene godine 2020. bio je dobro isplaniran za crkvu u kojoj sam pastor. Ipak, kad sam se ukrcao u zrakoplov da bih se sredinom siječnja vratio kući, ti su se planovi već počeli mijenjati.

U krajnje pogubnoj suši i skoro nezabilježenim vrućinama, Australija je doživjela neviđene požare koji su harali na velikim područjima i uništavali nade i snove mnogih. Kad sam se vratio, prve subote sam promijenio svoju najavljenu propovijed, i umjesto pripremljene teme govorio o pronalaženju i širenju nade na druge tijekom ovog neviđenog vremena.

Dva mjeseca kasnije, riječ “neviđeno” je nešto što uvijek iznova čujemo. Požari su zahvatili više zemalja, a posebice Australiju, ali ono s čime se sada suočavamo utječe na cijeli svijet. Pandemija COVID-19 je zdravstvena kriza kakvu nikada u životu nismo vidjeli. To utječe ne samo na naše zdravlje, već i na mnoga druga područja života:

  • Vlade se zalažu za donošenje zakona kojima se osigurava društveno distanciranje, a dijele se milijarde dolara poticaja i paketa za preživljavanje.
  • Tisuće djelatnika gube posao, a milijuni ljudi sve više brinu što će to značiti za njihov posao i kako će se skrbiti za svoje obitelji.
  • Restorani, klubovi, kina, kafići i mjesta za bogoštovlje prisiljeni su se zatvoriti.
  • Putovanja širom svijeta su jednostavno “presušila”; u mnogim zemljama su državne granice zatvorene.

Pustite da to potone u … neviđeno!

To je donijelo tjeskobu i strah. S polica trgovina razgrabljene su osnovne potrepštine. Obraćajući se narodu u vezi s paničnom kupnjom, australski premijer bio je vrlo žestok u svojoj osudi — toliko da mu je kći predbacila da razgovara s australskim narodom kao što je razgovarao s njom kad je izazvala neku nevolju.

Naravno, tu je i ona svjetlija strana. Netko se na Facebooku požalio: “Pridružio bih se paničnoj kupnji; ali kad pogledam svoj bankovni račun, mogu ostvariti samo prvi dio — paniku!”

Stav apostola Pavla

Dok sam razmišljao o našim neviđenim vremenima, moj je um privuklo drugo poglavlje Poslanice Filipljanima.

Pavlov ukupni stav u Poslanici Filipljanima jest radost, radost koja je vrlo zarazna. Provedite dovoljno vremena čitajući Poslanicu Filipljanima, i uhvatit ćete radost koja će vas obasjati. Pavao je upoznao Isusa Krista, i to je iz temelja promijenilo njegov život. Jedna od prvih riječi u drugom poglavlju je “dakle”. Ona je podsjetnik za otkrivanje konteksta onoga što je Pavla navelo da napiše te riječi. Ipak, okolnosti u kojima se našao bile su daleko od idealnih. Pročitajte u prvom poglavlju što je bilo prije toga “dakle”.

  • Bio je u zatvoru svezan lancima.
  • Njegov je rad bio pod napadom protivnika.
  • Bio je star i umoran.
  • Crkva je bila progonjena.

Unatoč tome, on nije zabrinut zbog svojih trenutnih okolnosti, i očito se nije bojao onoga što mu se događalo: “Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (1,21) Ohrabrivao je svoje čitatelje: “Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” (4,4) Imao je mir koji je nadilazio svako ljudsko razumijevanje (4,7).

U tom kontekstu, neposredno prije drugog poglavlja, Pavao kaže: “Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.” (1,17)

Što god se dogodilo! Čak i ako je neviđeno! Zapravo: pogotovo ako je neviđeno! “Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.”

U drugom poglavlju Poslanice Filipljanima Pavao to širi, koristeći riječi poput “jedinstvo”, “ljubav”, “nježnost” i “samilost”, koje vode u ovu misao: “Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego — u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!” (2,3.4)

Rani kršćani su Pavla shvaćali ozbiljno

Pavao je to shvatio ozbiljno, a isto tako i kršćani nakon njega. Ovo što danas imamo neviđeno je u našem životu, ali kroz povijest je bilo i drugih pandemija. Znamo kako su Isusovi sljedbenici postupili u takvim vremenima. Autor Lyman Stone nas na to podsjeća:

  • Povjesničari naznačuju da je antoninska kuga iz drugog stoljeća — koja je najvjerojatnije ubila četvrtinu stanovništva u Rimskom Carstvu — pomogla širenju kršćanstva, jer su kršćani skrbili o bolesnicima;
  • Isto se može reći za epidemiju poznatu kao Ciprijanova kuga, u trećem stoljeću; ime je dobila prema biskupu Ciprijanu, koji je kršćanima rekao da “ne žale za (kršćanskim) žrtvama kuge (jer je pogrešno vjerovao da su već na Nebu), nego da udvostruče napore oko brige za žive”;
  • Njegov kolega, biskup Dionizije, opisao je kako kršćani “ne obazirući se na opasnosti … preuzimaju brigu o bolesnima, sudjelujući u svakoj njihovoj potrebi”;
  • Stoljeće kasnije poganski car Julian se gorko požalio kako se “Galilejci“ (Isusovi sljedbenici) brinu čak i za nekršćanske bolesnike;
  • A sociolog i religijski demograf Rodney Stark tvrdi da je stopa smrtnosti u gradovima s kršćanskim zajednicama možda bila upola manja od ostalih gradova (prilagođeno prema Lyman Stone, Christianity Has Been Handling Epidemics for 2000 Years, FP, 13. ožujka 2020.).

Još uvijek imamo ulogu

Kristovi sljedbenici bili su voljni učiniti sve što je potrebno kako bi se brinuli za druge, do točke odustajanja od vlastitog života. Kršćani su stvorili prve bolnice u Europi, kao higijenska mjesta za pružanje skrbi tijekom kuge. Skrbiti se za druge značilo je činiti sve što je potrebno kako bi se zaustavilo širenje bolesti.

U našem svijetu danas imamo bolnice, zdravstveno osoblje i izolacijske odjele, ali važno je da ništa što poduzimamo ne doprinese širenju virusa. Zbog toga su naše crkve bile zatvorene prije nego što im je to naloženo, jer mi naglašavamo higijenu i potrebno društveno distanciranje. Ali od životne važnosti je i da pazimo na druge, volimo druge i stavimo ih na prvo mjesto. To znači slijediti Pavlov savjet — ponašati se na način dostojan Evanđelja.

Što nas pokreće na to? U Filipljanima Pavao nas poziva: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik ‘sluge’, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (2,5-8)

Neviđeno!

Bez razmišljanja o sebi, znajući da se virus grijeha oteo nadzoru na Zemlji, i znajući cijenu, Isus Krist, Božji Sin, napustio je nebesko prijestolje, ušao u ovaj svijet grijeha kao ljudsko biće, ponizio se kao sluga i otišao na križ umjesto nas.

Isus je prigrlio žrtvovanje, a ne sebičnost. Kao kršćani mi krećemo prema, a ne od susjeda u potrebi, kao što je to činio Isus za nas.

Riječ je o tome da pazimo jedni na druge. Kao kad su dvojica kupaca zajedno naišla na posljednji paket toaletnog papira. Kad je jedan od njih predložio da zajedno kupe paket i podijele ga, drugi je zaplakao i prekršio pravila društvene udaljenosti zagrlivši ga. Ili kao vlasnik trgovine koji je odlučio dati po rolu toaletnog papira svakome kome je potreban.

Ovo je vrijeme da prigrlimo žrtvu, a ne osobnu korist. Baš kao što je Isus pokazivao neviđenu ljubav, pozvani smo pokazati neviđenu ljubav jedni prema drugima i prema onima u našim zajednicama u ovim neviđenim vremenima.

Travis Manners, Adventist Record