“A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.” (Filipljanima 4,19)
Vjerski vođe u Kristovo doba smatrali su da imaju veliko duhovno blago. Molitva farizeja: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi” (Luka 8,11), izražavala je osjećaje toga društvenog sloja, a uvelike i cijelog naroda. Ali u mnoštvu okupljenom oko Isusa bilo je pojedinaca koji su osjećali svoje duhovno siromaštvo. Kad se u čudesnom ulovu otkrila čudesna božanska sila, Petar je pao pred Spasiteljeve noge uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” (Luka 5,8) I u mnoštvu okupljenom na Gori bilo je duša koje su, suočene s Njegovom neporočnošću, osjećale da su “nesretne, i bijedne, i siromašne, i slijepe, i gole” (Otkrivenje 3,17) pa su čeznule za “milošću Božjom u svoj spasiteljskoj snazi…” (Titu 2,11). Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlje i njihov život.
Isus je ponudio čašu blagoslova onima koji su mislili: “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba” (Otkrivenje 3,17), te su prezirno odbacili milostivi dar. Onaj tko sebe smatra savršenim, tko misli da je dovoljno dobar i zadovoljava se svojim stanjem, ne čezne za tim da postane dionik Kristove milosti i pravednosti. Uznositost ne osjeća da joj je bilo što potrebno pa zato zatvara srce Kristu i neizmjernim blagoslovima koje je On došao podariti. U srcu takve osobe nema mjesta za Isusa. Oni koji su u vlastitim očima bogati i dostojni poštivanja, ne traže vjerom i ne primaju Božji blagoslov. Osjećaju da su siti, a odlaze gladni. Pomoć koju Krist može pružiti cijene oni koji znaju da se sami nikako ne mogu spasiti niti sami od sebe učiniti ijedno dobro djelo. To su siromašni duhom za koje On kaže da će biti blagoslovljeni.
Čovjeka kojemu oprašta, Krist najprije vodi na pokajanje, a djelo je Duha Svetoga uvjeriti ga da je grešan. Oni čija je srca Božji Duh uvjerio svojim utjecajem, spoznaju da u sebi nemaju ničeg dobroga, da je sve što su ikad činili bilo prožeto samoljubljem i grijehom. Slično bijednom cariniku, oni stoje po strani ne usuđujući se čak ni pogled usmjeriti k nebu i viču: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Takvi primaju blagoslov. (Misli s Gore blaženstava, str. 13,14)