“Kraljevstvo je nebesko slično gorušičnu zrnu koje netko uzme i posija na svojoj njivi. Ono je, svakako, najsitnije od svega sjemena, ali kad uzraste, bude veće od drugoga povrća, razvije se u stablo, tako da dolaze ptice nebeske i gnijezde se u njegovim granama.” (Matej 13,31.32)
Klica u sjemenu raste u skladu sa životnim načelom koje je Bog u njega usadio. Njezino razvijanje ne zavisi ni od kakve ljudske sile. Tako je i s Kristovim kraljevstvom. To je novo stvaranje. Načela njegovog razvoja suprotna su načelima po kojima se upravljaju kraljevstva ovoga svijeta. Zemaljske vlasti održavaju se uz pomoć fizičke sile; one održavaju svoju vladavinu ratovima; međutim, osnivač ovog novog kraljevstva je Knez mira. … Krist usađuje načelo. Usađujući istinu i pravednost, On se bori protiv zabluda i grijeha. …
Tako je i Kristovo kraljevstvo u početku izgledalo skromno i beznačajno. Uspoređeno sa svjetovnim kraljevstvima činilo se manjim od svih. Upravitelji ovoga svijeta ismijavali su Kristove tvrdnje da je kralj. A ipak, moćne istine, predane Njegovim sljedbenicima, davale su ovom kraljevstvu božansku snagu. A kako je brz bio njegov rast, kako širok njegov utjecaj! Kad je Krist iznio ovu usporedbu, samo nekoliko galilejskih radnika činilo je novo kraljevstvo. … Ali gorušično sjeme moralo je rasti i širiti svoje grane po cijelom svijetu. Kad propadnu zemaljska kraljevstva čija je slava tada ispunjavala ljudska srca, Kristovo će kraljevstvo ostati kao moćna i dalekosežna sila.
Tako i djelo božanske dobrote u srcu ispočetka izgleda neznatno. Izgovori se riječ, zraka svjetla obasja dušu, osjeti se utjecaj koji začinje novi život, i tko može ocijeniti konačni rezultat!
U ovom posljednjem naraštaju usporedba o gorušičnom sjemenu treba doživjeti svoje izuzetno i pobjedonosno ispunjenje. Malo sjeme će postati drvo. Posljednja poruka opomene i milosti treba se objaviti “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6-14) “kako se Bog već u početku dostojao da… uzme sebi narod” (Djela 15,14; Otkrivenje 18,1). (Isusove usporedbe, str. 44—47)