Od drevnih vremena jedno je ozbiljno pitanje obuzimalo vjerne: “Dokle ćeš, sveti i pravi Vrhovniče, odgađati sud?” Da, Biblija govori o strpljenju svetih. Ali dvije tisuće godina čekanja su nagrizle koncept življenja u “posljednjem vremenu”, stavljajući na kušnju kršćansku vjeru i ustrajnost. Gdje je kršćanin, ili još određenije, adventist, koji se nikada nije borio s ovim pitanjem, kojeg su znanstvenici stručno nazvali “odgoda dolaska”?
U pokušajima da se ovaj problem objasni razumski mi smo iscrpili gotovo sve raspoložive ideje. Knjige, članci, propovijedi i predavanja o ovom predmetu dobar su pokazatelj širokog zanimanja i neprekidnih napora tla se otkrije neka nova točka gledišta o problemu koji je pred nama.
U ovom članku želim predložiti jednu misao, po mom mišljenju ključnu za bolje razumijevanje takozvane odgode Kristova povratka. Ona je povezana s kulturom ljudi kojima je poruka Pisma prvotno bila upućena.
Danas se kulturološki pristup sve više i više primjenjuje na tumačenje Svetog pisma, što je, općenito, donijelo dobre rezultate.
Istočnjačko poimanje vremena
Prije nekoliko godina imao sam prednost posjetiti švicarsku i raditi u njoj, u zemlji u kojoj sat ima najveći utjecaj na način života. švicarski su vlakovi, na primjer, dobro poznati po svojoj točnosti i putnik uvijek treba gledati na točne satove koji se nalaze na svakom željezničkom kolodvoru.
Promatrati jednim okom sat doista je obilježje cijele suvremene zapadne kulture. To je količinski koncept u kojem se vrijeme smatra nečim što se mjeri i koristi za stjecanje materijalnih dobara. Zidni su i ručni satovi, kalendari i kronometri postali karakteristika zapadne tehnološke kulture.
To je sasvim različito od tradicionalne istočnjačke kulture u kojoj je Biblija našla svoj prvi dom. U tom okružju općeprihvaćene su se norme temeljile na različitim vrednotama, među kojima je i beskonačnost i nepromjenjivost. Za njih je vrijeme bilo kvalitativni koncept. Oni su više bili orijentirani prema samom događaju, prema njegovoj pouzdanosti, nego vremenu. “Hoće li se to doista dogoditi?” bilo je daleko važnije pitanje od “Kada će se to dogoditi?” Nije bilo važno je li se neki događaj odigrao jučer ili danas sve dok je bilo sigurno da će se on zbiti.
štoviše, za istočne narode vrijeme je bilo nešto što se prvenstveno trebalo proživjeti i uživati, a ne mjeriti. Vrijeme se smatralo dragocjenim božanskim darom koji dobivamo u obilju.
Ovakvo gledište ima izravan utjecaj na pitanje čekanja i odgode kojem se sada okrećemo.
Događaj, a ne vrijeme
Vrijeme, ili biti na vrijeme, nije bilo od najveće važnosti u biblijskom svijetu. Činitelji kao što su zakazani sastanci i vremenom uvjetovani dogovori bili su samo sredstvo jačanja međusobnih veza, koje su smatrali slugama, a ne gospodarima. Sat je ili kalendar rijetko bio glavni razlog za prekid nekog odnosa.
Naravno, biti sretan i biti na vrijeme smatralo se idealnim. Ali ako bi istočnjak morao izabrati samo jedno od ovo dvoje, on bi sigurno glasao za sreću. Čini se da i suvremena kultura zadržava nešto od te stare mudrosti. Stoga i upozorenja koja vidimo duž autoceste: “Upamti! Važnije je stići nego stići na vrijeme. Smanjite brzinu!”
U istočnim kulturama spremnost i priprema skupine koja čeka također je bila važan činitelj. Stoga se u planovima kao i za dolaska ostavljalo dovoljno vremena da se sve uredi, čime se osiguravala spremnost onih koji dolaze i onih koji čekaju.
Petar je ovo držao na umu kad je opominjao vjernike u prvom stoljeću: “Jedno vam, ljubljeni, ne smije biti nepoznato: da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obećanju. Ali će doći dan Gospodnji…” (2. Petrova 3,8-10).
Gospodar određuje svoj trenutak
U tradicionalnom istočnjačkom društvu gospodar je bio poznat po svojoj velikodušnosti i po činjenici da se nikada previše ne žuri. Trčanje bi bila sramota za njegovo dostojanstvo (činjenica koja, usput rečeno, daje novo značenje prispodobi o izgubljenom sinu u kojoj otac trči u susret svom sinu nauštrb svog dostojanstva).
Za sklapanja ugovora isključiva je prednost jednog gospodara bila da se pojavi u trenutku kad on zaželi. S nekim rijetkim izuzecima istočnjačka su gospoda i gospodari obično vrlo obilno koristili ovu prednost. Karakterističan je primjer bio Samuelovo odgađanje dolaska šaulu u ključnom trenutku prije bitke s Filistejcima, odgoda koja se produljila na nekoliko dana (vidi 1. Samuelova 13).
U okomitoj dimenziji, u odnosu gospodara i sluga, sluge nisu trebale nadzirati gospodarev raspored. Gospodar je birao i određivao vrijeme kao što se može vidjeti u brojnim biblijskim događajima, a posebno u Isusovim prispodobama.
što je veća važnost, veće je zakašnjenje
U suvremenoj zapadnoj kulturi, što je osoba važnija, dolazak će biti “točniji”. Nije li jedna od uloga voda da drugima pokažu primjer točnosti?
Međutim, u tradicionalnim istočnjačkim kulturama još je i danas upravo suprotno. Važnost neke osobe se može mjeriti trajanjem njegove odgode. Kad god je Isus u svojim usporedbama rekao: “Ženik je kasnio” ili “Gospodar je došao nakon dugo vremena”, njegovi su slušatelji razumjeli značenje njegovih riječi.
Istočnjačka su vjenčanja čak i danas poznata po svojoj posvemašnjoj nezainteresiranosti za vrijeme. Rečeno mi je da u nekim zabačenim dijelovima istočne Azije gosti nazočni vjenčanju nisu čak sigurni ni kojeg će dana nevjesta doći. Čekanje u ovom kontekstu se ne smatra teretom, a odlaganje nije nužno nešto loše. U stvari, smatra se da duže čekanje stvara veći stupanj očekivanja i uzbuđenja.
Slika vjenčanja je uobičajena metafora u Bibliji za Boga koji dolazi svom narodu. Metafora se nalazi i u Starom i u Novom zavjetu. Držeći na umu činjenicu da se nijedno vjenčanje ne događa bez duljeg odlaganja ženikova dolaska, prirodno je očekivati da će se najvažnije vjenčanje dogoditi kasnije no što se očekuje.
Dvije vrste kašnjenja
U tradicionalnoj istočnjačkoj kulturi mogu se prepoznati najmanje dvije vrste odgode. U prvoj je vrsti skupina koja čeka, sigurna u dolazak osobe na koju se čeka. Oni se drže u neizvjesnosti, ali kako vrijeme prolazi, oni su sigurniji da se bliži željeni trenutak.
U drugoj vrsti odgode čekanje je obilježeno nedostatkom sigurnosti da će osoba uopće doći. To stvara sasvim različit prizor. Ono što skupinu koja čeka čini nervoznom nije produljeno čekanje, već sve veća nesigurnost hoće li se dolazak zbiti. Deborina pjesma, u kojoj je opisana smrt zapovjednika Sisere, izraelskog neprijatelja, podsjeća nas: “Kroz prozor motri Siserina mati, kroz prozor motri, na rešetku jada: Dugo mi se kola ne vraćaju: što im je zapreg tako spor?” (Suci 5,28).
Biblija ponekad razlučuje ove dvije vrste odgode dvjema različitim riječima. Dobar primjer se nalazi u Habakuku 2,3: “Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti.”
Prva je vrsta odgode izražena glagolom stizati polako ili zadržati se, druga se može prevesti s oklijevati, odustati ili čak doći prekasno.
Velika uloga znakova
U kulturi u kojoj je kvaliteta važnija od količine vremena znaci su vrlo važan podsjetnik o pouzdanosti događaja. Skupina koja čeka stapa znakove i događaj na takav način da oni postaju nedjeljivi. Često kaci Biblija koristi priloge “blizu” i “na vratima”, to znači da ona podvlači pouzdanost nečega.
Stoga je prorok Joel, koji je živio četiri stoljeća prije prvog Kristovog dolaska, mogao reći: “Da, blizu je dan Jahvin” (Joel 3,14). Psalmist isto tako izražava istu misao kad kaže: “Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje.” (Psalmi 85,9). Poznat je slučaj Isusova propovijed o kraju vremena kojoj su prethodila dva pitanja što su ih postavili učenici: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka vijeka?” (Matej 24,3). U poduljoj raspravi koja je uslijedila Isus se prvenstveno bavio znacima vremena čiji je cilj bio da istakne pouzdanost, a ne nacrt kronologije događaja koji vode njegovu dolasku.
Pitanje duljine vremena koje prethodi Kristovom dolasku može biti ključno za suvremene kršćane. Međutim, u svakoj raspravi o ovom predmetu treba uzeti u obzir kulturu biblijskih zemalja i naroda.
Još u Kristovo vrijeme, a i ranije, židovski su rabini tvrdili da će Krist doći kad izraelski narod bude savršeno držao svih 318 zakona. U naše se vrijeme čuje da će Krist doći kad se njegova vijest bude propovijedala u svim zemljama. Premda su ovakva predviđanja dobar poticaj da se “uzbrza” njegov dolazak, uvijek trebamo držati na umu da Gospodin zadržava pravo da dođe u vrijeme koje On odredi.
Točno vrijeme Gospodinova dolaska nije u žarištu Biblije. Naglasak je na spremnosti onih koji čekaju. “Dakle: bdijte,” kaže Isus, “jer ne znate ti koji dan dolazi vaš Gospodin!” (42. redak). Međutim, nema sumnje da će on doći. Znaci oko nas govore o apsolutnoj sigurnosti.
Zdravko Stefanović
(Pregled 1-2/1999, Zagreb)