““A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem — i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.”“ (Propovjednik 2,11)
Na temelju svoga gorkog iskustva, Salomon je shvatio svu prazninu života koji u zemaljskim dobrima vidi svoj najviši cilj. On je podizao žrtvenike neznabožačkim bogovima, samo zato da shvati kako su prazna njihova obećanja o duhovnom miru. Mračne i mučne misli proganjale su ga i danju i noću. Za njega više nije bilo nikakve životne radosti ni duševnoga mira, a budućnost mu je izgledala tamna i očajna.
Ipak, Gospodin ga nije odbacio. Porukama opomene i strogim kaznama pokušavao ga je osvijestiti i pomoći mu da shvati grešnost svoga ponašanja. … Konačno je Bog, preko proroka, uputio Salomonu strašnu poruku: ““Kada je tako s tobom, te ne držiš moga Saveza i naredaba koje sam ti dao, ja ću sigurno oduzeti od tebe kraljevstvo, i dat ću ga jednom od tvojih slugu. Ali neću to učiniti za tvoga života, zbog oca tvojega Davida; uzet ću ga iz ruke tvoga sina.”“ (1. o kraljevima 11,11.12)
Trgnut kao iz sna ovom presudom izrečenom protiv sebe i svoga doma. Salomon je probuđene savjesti počeo gledati svoju ludost u pravome svjetlu. Skrušen u duhu, oslabljena uma i tijela, okrenuo se umoran i žedan od isprovaljivanih zdenaca ovoga svijeta da se još jednom napije na izvoru života. … Nije se mogao nadati da će ikada uspjeti izbjeći strašne posljedice grijeha, da će ikada iz svojih misli izbrisati sjećanje na neograničeno popuštanje svojim prohtjevima, ali trudit će se iskreno pomoći drugima da ne idu istim putom. …
Istinski pokajnik nikad ne briše iz sjećanja grijehe svoje prošlosti. On ne postaje, čim je stekao mir, nemaran prema pogreškama koje je činio. On razmišlja o onima koji su gledajući njegov način života bili navedeni na zlo, i trudi se na svaki mogući način da ih vrati na pravi put. Što je jasnije svjetlo u koje je ušao, to je jača njegova želja da stope bližnjih usmjeri prema pravom putu. (Izraelski proroci i kraljevi, str. 48,49)