“On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.” (1. Ivanova 2,2)
Savršeni primjer Kristove sinovske ljubavi blista nesmanjenim sjajem kroz maglu vjekova. Gotovo trideset godina Isus je svakodnevnim trudom pomagao u nošenju tereta doma. A sad, čak i u svojim posljednjim samrtnim mukama sjetio se potreba svoje
majke, ucviljene udovice. Isti duh vidjet će se u svakom učeniku našega Gospodina. Oni koji slijede Krista, smatrat će da je dio njihove vjere poštovanje i skrb za roditelje. Iz srca u kome se gaji Njegova ljubav, otac i majka nikada neće prestati primati brižno staranje i nježnu sućut.
Gospodin slave sad umire kao otkup za ljudski rod. Položivši svoj skupocjeni život, Krist nije dobio potporu pobjedonosnom radošću. Sve je pritiskivala teška tama. Nije Ga opterećivao strah pred smrću. Bol i sramota križa nisu izazvali Njegovu neizrecivu duševnu patnju. Krist je bio Knez onih koji stradaju, i Njegova patnja proizlazila je iz svijesti o opakosti grijeha, spoznaje da je čovjek svojom prisnom vezom sa zlom postao slijep za njegovu strahotu. Krist je vidio kako je čvrsto uporište grijeha u ljudskom srcu i koliko je malo onih koji su voljni odvojiti se od njegove sile. Znao je da bez Božje pomoći ljudski rod mora poginuti, i vidio mnoštvo kako gine i pored izobilne pomoći.
Na Krista kao našu zamjenu i jamstvo položeno je bezakonje svih nas. On se ubrojio u prijestupnike, da bi nas otkupio od osude Zakona! Krivnja svakog Adamovog potomka opterećivala je Njegovo srce. Božji gnjev prema grijehu, strašni izraz Njegova nezadovoljstva zbog nepravde, ispunjavali su užasom dušu Njegova Sina. Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Ali sad, sa strašnim teretom krivnje koji je nosio, nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom trenutku najveće patnje probolo je Njegovo srce takvom boli koju čovjek nikada ne može u cijelosti razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove. (Isusov život, str. 624,625)
Za razmišljanje: Kako je znati da Onaj koji je bio odvojen od Oca u času svoje najdublje boli ne dopušta da me išta odvoji od Njegove ljubavi?