Kultura i drustvo

Koga se to tiče

Posljednjih godina nebitni detalji u odgovorima slavnih sportaša na novinarska pitanja izlaze svakog tjedna u Sports Illustrated, dugogodišnjem i mnogo utjecajnijem sportskom časopisu od vjerskog tjednika Adventist Review. Tako u članku s naslovom “The Pop Culture Grid” čitatelj saznaje da Rod Brind’Amour nosi bokserice (a ne kratke gaćice), da Tony Graziani, ragbijaš, ne može živjeti bez gela za kosu, Kara Lawson ne voli jesti jetru, a brzinski klizač Chad Hendrick, dobitnik olimpijske medalje, za doručak jede špagete. U časopisu 24 SATAsaznajemo da hrvatski vratar Stipe Pletikosa ispod golmanskog dresa uvijek nosi istu majicu, a Goran Ivanišević pazi da ne nagazi na linije igrališta.

I tako dalje.
Zanimljivo je da za uključivanje ovih važnih podataka nisu samo zaslužni aktivni sportaši. Treneri, menadžeri, čak i sportski izvjestitelji opsjednuti su ovakvim detaljima. (Omiljena ljubavna pjesma obojenog komentatora američke profesionalne košarkaške lige Billa Waltona je “Positively 4th Street” Boba Dylana. Reporterka Super Bowla Suzy Kolber vidjela je BrokebackMountain.)

Neki od nas se pitaju: Koga se to tiče?

Očito nas. Izgleda kao da smo svi posebno željno uključeni u igru Potraga za beznačajnostima. A to se ne odnosi isključivo na naš apetit za informacijama o sportovima, već općenito o poznatim osobama: sportskim zvijezdama, političarima, osobama iz filmova i s televizije, glazbenicima svake vrste – čak i marginalno poznatima i nepoznatima. Nekad je netko postao poznat po tome što je nešto posebno ostvario. Danas više nije tako. Daniel Boorstin, povjesničar i bivši direktor Kongresne knjižnice, kaže: “Slavna osoba je poznata po tome što je dobro poznata.”

U neku ruku to nije ništa novo – čak ni u Svetom pismu. Nakon što je čula za bajkoviti uspjeh kralja Salomona, kraljica iz Sabe pošla je na put da se sama uvjeri u to o čemu je slušala. A kralj Salomon, zaokupljen sjajem svoje slave, svoj uspjeh nije pripisao pravome izvoru (1. o kraljevima 10; 2. Ljetopisa 9).

Kad su poznati babilonski astronomi primijetili zastoj u kretanju sunca i čuli za Ezekijino čudesno ozdravljenje, sin njihovog kralja poslao je izaslanstvo da ispita o čemu se radi. A što je Ezekija učinio? Kao Salomon, pokušava ih zabljesnuti obiljem svojeg privilegiranog načina života (Izaija 39,1.2). Rečeno današnjim rječnikom, on je to vidio kao priliku da se šepuri svojom slavom.

Jedan od očitih zaključaka jest da ovaj ugodni osjećaj da ste poznati i slavni može biti vrlo zavodljiv – čak i za one koji su prepušteni Božjem vodstvu.

Moramo odmah priznati da se najmaštovitiji medijski izvještaji nalaze kod blagajni u našim supermarketima. Tu uočavamo bombastične naslove koje gotovo redovito demantira takst koji slijedi. Kada čitateljima tih tabloida kažete da se nakladnici takvih izdanja čak i ne trude dokazivati kako izvještavaju o činjenicama, oni kažu: “Znam, ali mi se sviđa.” Kupujemo ih čak i kad znamo da samo nalikuju na istinu jer su postali neobično privlačna vrsta zabave.

Naša glad za informacijama o poznatim osobama prelila se u odgovornije medije. U jednoj karikaturi politički humorist Steve Kelley prikazuje nezadovoljnog gledatelja koji šakom prijeti svojem televizoru i bezvezno govori: “Michael Jackson … Tom Cruise … Odbjegla nevjesta … Zar itko još objavljuje aktualne vijesti?” A na sljedećem crtežu iz televizora dolazi: “Danas iz Iraka vijest da bivši diktator Sadam Husein…” (gledatelj se naginje u očekivanju) “… apsolutno obožava Doritos čips.”

Je li to pretjerivanje? Naravno. Tako obično djeluje politički humor. To je karikatura.

Ali karikatura sadrži bar klicu istine. Poznate osobe postale su pokretačka snaga onoga što danas smatramo vijestima.

ESPN, Entertainment Tonight – svi ovi televizijski programi tvrde da prikazuju pouzdane vijesti i činjenice. Oni navodno nemaju nikakve sličnosti s tabloidima. Pa ipak osjećaju potrebu da objavljuju informacije koje su sve samo ne korisne. Dakle, izloženi smo poplavi beznačajnosti. Filozof Jean Baudrillard to naziva fenomenom “informativne pornografije”.

što mi činimo sa svim tim informacijama, svim tim znanjem?

Na Božju ponudu “Traži što da ti dadem” (1. o kraljevima 3,9), Salomon je u jednom od svojih lucidnijih trenutaka molio za mudrost – nije tražio informacije niti znanje. A kršćanski teoretičar komunikacija Quentin Schultze ističe: “Suprotnost mudrosti nije nedostatak informacija ili tehnike, već ludost.”

Kad prosijavamo smeće ove informacijama natopljene kulture u kojoj živimo, koristit će nam načelo Pavlovog savjeta: “Sve je dopušteno. Ali sve nije korisno. Sve je dopušteno. Ali sve ne izgrađuje.” (1. Korinćanima 10,23)

Nije toliko važno pitanje: “Je li ova informacija štetna?” kao: “Je li ova informacija korisna?” Recimo sami: Koliko može biti važna informacija da je neka poznata osoba doručkovala špagete? Jako bitno!


Gary Swanson

(Znaci vremena 4/2006, Zagreb)

Podijeli