Prije nekoliko godina komad stijene izazvao je mnoge rasprave.
Znanstvenici su ustvrdili da kamen potječe s Marsa i da vjerojatno sadrži dokaze o primitivnom životu na tom crvenom planetu otprije nekoliko milijuna godina. Taj je kamen obnovio staru raspravu: jesmo li sami u svemiru ili “tamo vani” imamo braću i sestre? Kako je to jedan znanstvenik rekao: “Možda smo svi mi Marsijanci!”
Možda nas ne bi trebalo iznenaditi da su ljudi koji su se toliko uzbudili zbog mogućih odjeka koje bi takvo što imalo na život u drugim dijelovima svemira, znanstvenici koji vjeruju u evoluciju i uglavnom ne prihvaćaju autoritet Biblije. Za one od nas koji vjeruju Bibliji zamisao da postoji život bilo gdje u svemiru nije nešto značajno. Mi smo tisućljećima znali da izvan našega planeta postoje vrlo složeni oblici života.
Za početak, tu je sam Bog koji živi u dijelu svemira nazvanom “nebo”. Bog je stvorio sve oblike života na našem planetu, uključujući i ljude, a zdrav razum nam govori da je Bog koji je stvorio život na našem planetu to mogao učiniti i drugdje. Uostalom, Biblija jasno ući o postojanju bića koje naziva anđelima, a oni nastavaju druge dijelove svemira, uključujući i Božji dom na Nebu.
U raspravama o ovom kamenu zbunjujućim mi se čini odraz filozofije o evoluciji na vrijednost čovjekovog života. Nedavno sam gledao emisiju CNN-a o tome kakav odjek na religiju može imati zamisao da bi u drugim dijelovima svemira mogao postojati život. Znanstvenik, sudionik emisije, rekao je da taj kamen koji sadrži mikroskopske elemente što mogu biti dokaz postojanja primitivnih oblika života, dokazuje da mi ljudi nismo sami u svemiru. Budući da nismo sami rekao je, trebali bismo prestati toliko se praviti važni. Vrijeme je da priznamo kako uopće nemamo nikakve vrijednosti.
Gledano iz čisto ljudske perspektive, bilo da je taj kamen podrijetlom s Marsa, iz neke udaljene galaksije ili iz mojega dvorišta, protivim se svakome tko mi kaže da moj život ne vrijedi ni lipe više od nekog primitivnog oblika mikroskopskog života. I najozbiljnije protestiram s biblijskog gledišta. Dva temeljna učenja u Bibliji navode me na zaključak da je ljudski život neizmjerno vrijedan.
Prvo je biblijsko učenje o stvaranju. Vi i ja nismo proizvod slijepih, slučajnih prirodnih sila. Nas je stvorio Bog. On je planirao naše postojanje. Mi smo djelo Njegovih ruku. Biblija izvještava: kad je završio sa stvaranjem. Bog je pogledao sve što je stvorio, uključujući i naše praroditelje, i vidio da sve “bijaše veoma dobro” (Post 131). Zato vi i ja neizmjerno vrijedimo.
Drugo je biblijsko učenje o spasenju. Bog nas je ne samo stvorio, već i spasio. Kako? Time što je umro za nas. Isus je dao svoj život da bismo mi živjeli. Izaija je napisao: “On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… njegove nas rane iscijeliše.” (IZ 53,4.5)
Ako je Bogu svemira bilo toliko stalo do nas da je dao svoj život kako bismo mi živjeli, onda vi i ja neizmjerno vrijedimo.
Međutim, nećemo takvo što zaključiti ako vrijednost života pokušamo procijeniti iz humanističkog, znanstvenog kuta. Znanost vodi ravno zaključku koji je iznio znanstvenik u onoj televizijskoj emisiji. I to je u redu. Ako smo vi i ja i Marsijanci, ako su svi drugi mogući stanovnici svemira evoluirali iz djelića mikroskopske tvari, onda vjerojatno vrijedimo onoliko koliko vrijedi materijal iz kojega smo nastali. A to nije mnogo.
Lako je pretpostaviti da je ovdje riječ samo o filozofskoj raspravi koja se malo tiče svakodnevnog života, vašega i mojega. Ali nije tako!
Ako vi i ja ne vrijedimo više od malog oblika protoživota na djeliću kamena, jednog dana bi neki diktator mogao ozbiljno prihvatiti tu zamisao. A onda bi Auschvitz i Dachau bili sitnica. Najbolja zaštita svijeta od ponovnih užasa Hitlerovih koncentracijskih logora ili etničkog čišćenja u Bosni i Ruandi nije ni humanizam ni znanost. Zapravo, najbolja je zaštita kršćansko gledište o životu — da ljudi neiskazano mnogo vrijede zato što nas je Bog načinio i zato što je dao svoj život da bi nas spasio.
Marvin Moore