Hoću li uspjeti? Molim li se dovoljno? Čitam li dovoljno Bibliju?
Pokazujem li na pravi način svoju vjeru?
Pokušajte se sjetiti: jeste li nekad potpisivali nešto što niste razumjeli? Meni se to događalo kad smo suprug i ja kupovali ili prodavali kuću. Budući da mi je jezik prometa nekretninama stran, nikada nisam bila sigurna što se podrazumijeva pod pojedinim izrazima i kako će posjed s otplatama prijeći u novo vlasništvo; i zato sam na kraju stavljala svoj potpis na tekst čiji sadržaj nisam potpuno razumjela.
Slično se događalo i u mojem kršćanskom iskustvu. Primjerice, krštenjem u svojoj dvanaestoj godini stavila sam “svoj potpis”. Odgajana sam u kršćanskom domu i željela sam činiti dobro, i to me je navelo da postanem vjernicom Adventističke crkve. Od trećeg razreda osnovne škole pa sve do kraja srednje pohađala sam kršćanske škole, sudjelovala u mnogim duhovnim zbivanjima, bila na mnogim kršćanskim kampiranjima, tako da sam u doba zrelosti ušla s natprosječnim znanjem o Bogu i s dubokom željom da Ga osobno upoznam.
Međutim, nisam bila sigurna u svoje osobno spasenje. Hoću li uspjeti? Molim li se dovoljno? Čitam li dovoljno Bibliju? Pokazujem li na pravi način svoju vjeru?
“Potpisala” sam se znajući mnoštvo pojedinosti o kršćanstvu, ali bila sam nesvjesna osnovnih činjenica. Bile su mi potrebne mnoge godine da steknem sigurnost u vječni život.
Trenutak moje preobrazbe otpočeo je u razredu za kršćansko svjedočenje. Moj suprug, propovjednik, predložio mi je da zajedno poučavamo vjernike crkve da obznanjuju Radosnu vijest. Već sam posjećivala domove i otvarala Bibliju pred ljudima i ovaj zadatak mi se činio jednostavnim. Ali nije bio takav.
U razredu smo govorili o bîti Radosne vijesti i učili potrebne biblijske retke i primjere, ali kad je nepoznatim ljudima trebalo govoriti o spasenju — to jednostavno nisam mogla. U početku sam mislila da nisam osoba koja može osobno svjedočiti, ali sam vremenom shvatila da postoji nešto drugo, i jako sam se obeshrabrila osjećajući kako ne pripadam tom razredu.
Osjećaj nepripadanja koji od tada zapažam javlja se kod osoba koje za svoje spasenje nemaju povjerenje u Gospodina.
Jedan bivši vjernik crkve opisao je ovo iskustvo u svojem životu riječima: “Nisam vjerovao da mogu biti kršćanin. Nisam se smatrao dijelom crkve zbog grijeha koje sam počinio.”
Šesnaestogodišnji Rick je još jedan primjer osobe koja osjeća usamljenost zbog nesigurnosti u zajednoštvo s Gospodinom. Kad sam zatražila da polaznici biblijskog razreda napišu nešto o svojim duhovnim iskustvima, on je odgovorio: “Nikamo ne pripadam.”
Svijet je prepun ljudi koji su poput Ricka zbunjeni, nesigurni i obeshrabreni; oni nikome ne pripadaju. Kao što je jedna mlada žena rekla: “Osjećala sam da je život zbrka ispunjena potištenošću. Nisam znala što hoću.” Njezin suprug je dodao: “Osjećao sam se kao gubitnik.”
Jedan voditelj radijskih programa opisao je ovo stanje pitanjem: “Koji je smisao života? Nisam siguran da uopće postoji. Svakako, dobro se zabavljam, ali u životu ne vidim mnogo smisla.”
Neka domaćica otkrila je svoje unutarnje stanje riječima: “Obuzima me užasan strah. Ne mogu ga se osloboditi koliko god se trudila. Bojim se prijeći iz jedne sobe u drugu u svojoj kući. Počinjem li gubiti razum? A što je najgore od svega, ni sa kim o tome ne mogu razgovarati.”
Jedna druga žena je rekla: “Bila sam jako uznemirena i uplašena. Računi od mojeg liječnika to mogu dokazati.”
Crkveni otac Augustin rekao je da se ova zbrka i nemir javljaju jer “nas je Bog stvorio za sebe. Naše je srce nemirno ako nije našlo svoje mjesto i mir u Bogu.”
Međutim, nama ljudima se čini kako baš nije pametno okrenuti se Bogu. On kao da se ne uklapa u ritam života dvadeset i prvog stoljeća. Trinaestogodišnja djevojčica je objasnila: “Ne vjerujem u Boga. Ne zbog toga što mi se to čini staromodno. Nekako je previše nestvarno. Ovo je doba znanosti. Čini se da nema mjesta za Boga.”
Ni Eva nije smatrala da postoji mjesto za Boga i njezin korak udaljavanja od Njega uputio je čitavo čovječanstvo na pogrešnu stranu, u duboki jaz između Neba i Zemlje. Odvojenost od Gospodina je ono što u naše srce unosi bol, prazninu, uvlači sumnje u um i daje osjećaj nepotpunosti svemu što radimo.
Ipak, Bog i u toj zbrci uspijeva privući našu pozornost. Kad vidimo da nam život prolazi, zastajemo i pitamo se: “Zašto?” Čak nas i kolotečina jednoličnosti izaziva da se pitamo: “Je li to sve što imamo od života?”
Često se hvalimo: “Nije mi potrebna pomoć. Znam se brinuti o sebi i sve je u redu.”
Takav je bio i moj život. Odvijao se dosta glatko. Prepun poslova u crkvi. Obogaćen sretnim brakom i dobro djecom. Sve dok nisam stala pred razred za kršćansko svjedočenje. Tada je sve krenulo naopako.
Ova opomena da sve nije tako idealno dio je Božjeg djelovanja u našem životu. S vremena na vrijeme On ističe našu potrebu: “… da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go.” (Otkrivenje 3,17)
Suočeni sa životom koji je pošao nizbrdicom s nekom tragedijom ili poteškoćom, mnogi ljudi priznaju ispraznost svojeg života. Ali umjesto da traže Boga, tragaju za drugim rješenjem. Pitaju svoje prijatelje: “Što misliš da bih trebao činiti?” Pokušavaju ispuniti prazninu transcedentalnom meditacijom, jogom ili sastancima skupne terapije. Oni su kao bolesnici koji, umjesto da odu k liječniku, uzimaju lijekove svojih prijatelja, napitke nadriliječnika, ili samo obične domaće pripravke.
Ako je u tjelesnom pogledu samodijagnosticiranje opasno, u duhovnom pogledu je ono poput samoubojstva. Iscjeljenje duhovne bolesti ne može se dobiti nekom “zakrpom” psihijatra, “oblozima” prijatelja ili “štakama” filozofa.
Mnogi ljudi, a među njima sam se našla i ja, sjede i čekaju da bol prođe. “Samo sam malo potištena. Ujutro će mi biti puno bolje. Svakako sve ovo preuveličavam.” Tako sam nekad govorila. Ali obeshrabrenje je i dalje bilo prisutno. Oblaci se nisu podigli.
Jednog jutra zatvorila sam se u radnu sobu svojega supruga propovijedajući sebi Radosnu vijest koju sam iznosila drugima. Pitala sam se: “Kad bih noćas umrla, bih li s ovim duhovnim stanjem bila sigurna u vječni život o Isusovom ponovnom dolasku?”
To je bilo teško pitanje za osobu koja nije voljela upozoravajuće natpise poput: “Gdje ćeš provesti vječnost?”, za osobu koja je čitavog života potiskivala pomisao na smrt (uostalom, kad ste mladi, tko želi razmišljati o tome). Obuzela me nesigurnost pa sam promucala: “Ne znam. Nisam sigurna.” I dalje sam se pitala: “Kad bih danas stala pred Božji sud i kad bi mi On postavio pitanje: ‘Zašto da te pustim u Nebo?’, što bih Mu odgovorila?”
“Pokušavala sam, Gospodine”, srce mi je zaplakalo. “Sve ove godine činila sam mnogo za crkvu i za Tebe.” Nedavno sam isti odgovor čula od žene s bolničkog kreveta. Njezini tjelesni problemi navodili su je da traži Boga, ali kad smo razgovarale o njezinom duhovnom stanju, rekla mi je: “Živjela sam prilično dobrim životom.”
Jedan drugi čovjek, suočen s istim pitanjem, odgovorio je: “Pa nikad nisam učinio ništa stvarno zlo.”
Tog jutra u uredu mojega supruga, pod utjecajem rendgenskih zraka Božje riječi, rušio se moj dotadašnji odgovor i jasno sam vidjela da se ne mogu spasiti na temelju “pravednih djela koja smo mi učinili” (Titu 3,5). Sljedeće riječi su me još više osudile: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave. … Nema pravedna ni samo jednoga.” (Rimljanima 3,23.10)
“Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jeremija 13,23)
“Ali čekaj malo, Bože”, pala sam u kušnju da se prepirem, “Ti kažeš da si Ljubav. Zašto si onda tako strog?” Ipak znala sam da se Bog ne može odreći svojeg Zakona da bih ja stigla na Nebo. Ne bih ni željela nekog boga koji dopušta manipulacije i čija se mjerila mijenjaju, i zato sam morala prihvatiti Njegove pravedne riječi: “Jer su svi sagriješili. … Jer je plaća grijeha smrt.” (Rimljanima 3,23; 6,23)
Ispitivanje u svjetlosti Božje riječi se nastavilo. “Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi. … Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.” (Propovjednik 12,13.14)
Prije nego što sam stigla obraniti se mišlju: “Držala sam se Tvojih Zapovijedi. Ne otimam, ne ubijam i ne kradem,” sjetila sam se da Biblija izjednačava gnjev s ubojstvom i požudu s preljubom (vidi Matej 5), i da je božansko mjerilo: “Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve.” (Jakov 2,10)
Za mene nije bila novost spoznaja da Bog očekuje više od površnog pokoravanja Njegovom Zakonu; međutim, shvaćanje da sam se pokušala opravdati dobrim djelima bilo je otkrivenje koje sam teško mogla prihvatiti.
Kad god bih u prošlosti postala svjesna nekog grijeha, donosila bih nove odluke. Obećaj da ćeš biti bolja. Trudi se više. Pobijedi grijeh. Ali metoda samopomoći nije uspijevala. Imala je smisla isto koliko i čekanje ispred liječničke ordinacije sa slomljenom nogom, dok u sebi govorite: “Neka se liječnik ne trudi s gipsom. Sad kad znam što mi je s nogom, sâm ću je liječiti. Vježbati. Masirati. Pazit ću kamo idem da je ponovno ne slomim.”
Takav pristup grijehu nije ispravan jer se sami ne možemo izliječiti. Zapravo, naše pogreške i loše navike su samo pokazatelji unutarnjeg grijeha. “Ta, usta govore onim čega je srce prepuno!” (Matej 12,34) Nije dovoljno da uljem dobrih odluka mažemo rane svojih grijeha. Potrebno je presađivanje srca, nova krv, nov život. Mi smo od Adama naslijedili zarazu grijeha, jer “po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet, a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude.” (Rimljanima 5,12)
Mi smo grešnici i po osobnom izboru i po rođenju. A ishod te bolesti je smrt.
Bog je prije mnogo stoljeća u svojoj Riječi objavio ishod moje bolesti, ali ja sam je shvatila tek prije nekoliko godina. Tad sam se osjećala kao pacijentica oboljela od raka kojoj kažu: “Živjet ćeš još samo šet mjeseci.”
Što da radim? Kamo da idem? Odlučila sam ostati kod nebeskog Liječnika. Znala sam da je On specijalist u postupanju s grijehom, i konačno sam shvatila da mi je takav stručnjak potreban. Nisam se mogla izliječiti sama.
Patricia Maxwell