“Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njim. Onda Isus upita Dvanestoricu: ‘Zar ćete i vi otići?’ ‘Gospodine, komu ćemo otići? — odgovori mu Šimun Petar. — Ti imaš riječi vječnoga života. Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji.’ ‘Ne izabrah li ja sebi vas Dvanaestoricu? — odvrati im Isus. — Pa ipak jedan je od vas đavao.’ Govorio je o Judi, sinu Šimuna Iskariotskoga, jer ga je on, jedan od Dvanaestorice, imao izdati.” (Ivan 6,6671)
Sve dobre stvari na Zemlji prije ili poslije dođu svome kraju. Određeno vrijeme Isusa je slijedilo mnoštvo ljudi. Ništa nije moglo utažiti njihovu želju da budu u Njegovoj prisutnosti. Mnogi su bili uzbuđeni zbog čuda koja je činio. Drugi su dolazili da ih Njegovi učenici krste — bilo ih je toliko da su nastale neprilike (Ivan 4,1-3). Isus nije mogao izbjeći tiskanje naroda. I samo je još postalo gore nakon što je nahranio pet tisuća ljudi, što je zabilježeno u Evanđelju po Ivanu 6,1-15. U to vrijeme pokušali su Ga zakraljiti.
Međutim, Isus je imao drugačiju namjeru te je otpustio mnoštvo. I tada je održao govor o jedenju Njegovog tijela i pijenju Njegove krvi, tvrdeći da je Kruh života.
To je bilo previše. Početak kraja već se nazirao pošto se mnogi Njegovi sljedbenici “povukoše i nisu više išli s njim”. Neki od njih počeli su jasnije uviđati kamo se Isus uputio. Uostalom, ne možete stalno izazivati vlasti i očekivati da ćete se izvući. Slutili da je osuđen na propast.
Rado su Ga slijedili dokle god je kruha i ribe bilo u izobilju. Gledajući što iz toga mogu izvući, išli su za Njim iz čisto sebičnih razloga. Međutim, nisu namjeravali slijediti osobu koja nije dovoljno razumna da prihvati kraljevstvo kada Mu se nudi.
A zatim je uslijedilo prvo pretkazivanje mračne Judine strane. On je njegovao vlastite misli o tome kako pomoći Isusu da se kreće u, kako je on smatrao, ispravnom smjeru.
U svjetlu promjena koje su se događale, Isus je upitao dvanaestoricu učenika hoće li Ga i oni napustiti. Znamenit je Petrov odgovor: “Gospodine, komu ćemo otići? … Ti imaš riječi vječnoga života.”
Taj me je odgovor održao mnogo puta kada su prilike postale teške i kada je izgledalo da je čak i crkva u zbrci. Poput Petra, nisam sve shvaćao, nisam bio sretan zbog određenih okolnosti i nisam mogao sagledati budućnost. Ali jedno sam zasigurno znao: da Isus i vjera u Njega imaju više smisla od bilo čega drugog. Kamo bih išao? Nikad mi nije bilo žao što zajedno s Isusom prolazim kroz loša i kroz dobra vremena.
Preporučujemo:
