“Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni.” (Ivan 5,46)
Božja riječ obuhvaća knjige Starog i Novog zavjeta. Jedno nije potpuno bez drugoga. Krist je objavio da su istine Starog zavjeta isto tako dragocjene kao i istine Novog zavjeta. Krist je bio isto toliko Otkupitelj čovjeka u početku povijesti svijeta kao što je sada. Prije nego što je svoju božansku narav odjenuo u ljudsku i došao na ovaj svijet, evanđeoska poruka je bila objavljena Adamu, šetu, Henoku, Metušalahu i Noi. Tu vijest objavljivali su Abraham u Kanaanu i Lot u Sodomi, a vjerni glasnici najavljivali su iz naraštaja u naraštaj dolazak Obećanoga.
Apostolima je bilo rečeno da trebaju izići kao svjedoci Kristovog života, smrti i posredovanja, kao što su to najavili proroci. Tema njihovog svjedočenja morao je biti Krist u svojem poniženju, u svojoj neporočnosti i svetosti, u svojoj nenadmašnoj ljubavi. Da bi objavili Evanđelje kao potpunu vijest, morali su predstaviti Spasitelja ne samo onakvim kakvim se pokazao u svojem životu i nauku, već i kako su Ga navijestili proroci u Starom zavjetu i kako je bio slikovito prikazan obrednim žrtvenim službama.
U svakom vremenu istina je doživljavala novi razvitak i pojavljivala se u obliku poruke koju je Bog upućivao narodu tog naraštaja. Sve stare istine prijeko su potrebne; nova istina nije neovisna od stare, već je izravnije objašnjava. Jedino kad razumijemo stare istine, moći ćemo shvatiti nove. Kad je Krist poželio svojim učenicima objaviti istinu o svojem uskrsnuću, počeo je “od Mojsija te slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27). Svjetlo koje obasjava novo tumačenje istine zapravo uzdiže staru. Onaj koji odbacuje ili zanemaruje novu, ne prihvaća ni staru. Ona je za njega izgubila svoju životnu snagu i postala samo beživotna forma.
Ima onih koji tvrde da vjeruju i propovijedaju istine Starog zavjeta, istodobno odbacujući istine Novoga. Ali odbijajući prihvatiti Kristov nauk, pokazuju da ne vjeruju onome što su govorili patrijarsi i proroci.
Kad ljudi odbacuju Stari zavjet, zapravo odbacuju Novi, jer su oba dijelovi nerazdvojive cjeline. Nitko ne može pravilno prikazati Božji zakon bez Evanđelja, ili Evanđelje bez Zakona. Zakon je utjelovljeno Evanđelje, a Evanđelje je objašnjenje Zakona. Zakon je korijen, a Evanđelje je mirisni cvijet i plod koji on donosi.
Stari zavjet rasvjetljava Novi zavjet, a Novi objašnjava Stari. Svaki od njih je objava Božje slave u Isusu Kristu. Oba objavljuju istine koje će ozbiljnom istraživaču neprestano otkrivati nove dubine značenja. (Isusove usporedbe, str. 81—83)