Izvucimo najbolje pouke iz sadašnje krize.
Prije nekoliko tjedana stajao sam na propovjedaonici u Aziji i tražio da podignu ruke svi koji misle da je to točno: “Je li koronavirus znak kraja?”
Svaki je pojedinac, osim jednog, podigao ruku. Pohvalio sam tu osobu zbog njezine hrabrosti da postane neobična. Učvrstio sam je u njezinom stavu rekavši da su u pravu svi ljudi koji su glasali i za i protiv. Oni koji su odgovorili s “da” su u pravu, ali možda ne na način na koji većina ljudi razmišlja kad razmatra biblijske znakove vremena. To daje za pravo i onima koji su protiv te izjave.
U svojoj propovijedi o znakovima kraja, Isus je rekao da će na raznim mjestima biti “ratova i glasina o ratovima” te “gladi i potresa. Sve su ovo početni bolovi” (Matej 24,6-8). Isus nije spomenuo pošasti kao znak vremena. Ali u Lukinom zapisu On je spomenuo “velike potrese, glad i kuge na raznim mjestima” (Luka 21,11 — Šarić). Isus je nastavio: “Ali prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas” (redak 12 — KS).
Pošasti će biti znakovi vremena, ali tek kad započne progon. Knjiga Otkrivenja puna je “kuge / pošasti / zala”. Ivan spominje: “I vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zala (pošasti, kuga) posljednjih.” (Otkrivenje 15,1) Prvo zlo / pošast je opisana ovim riječima: “I pojavi se čir, koban i bolan, na ljudima što nose žig Zvijerin i klanjaju se kipu njezinu.” (Otkrivenje 16,2) Dakle, opasnosti (i vjerojatno pandemije) će očito pritisnuti svijet iznad njegovih granica na samom kraju, do točke da će biti “tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada” (Matej 24,21). Koronavirus se do ovog trenutka ne može smatrati znakom kraja.
Pošasti u povijesti
Zapisi iz povijesti puni su epidemijskih događaja. Pandemija gripe 1918. godine, koja se dogodila prije više od stotinu godina, odnijela je pedeset milijuna života odmah nakon Prvog svjetskog rata, koji je dotad odnio više od sedamnaest milijuna života. Bubonska kuga u četrnaestom stoljeću uništila je Europu do te mjere da je između pedeset i osamdeset posto stanovništva (!) nestalo u nekoliko mjeseci.
Iako ne možemo reći da se koronavirus smatra znakom kraja, to ne znači da okolnosti s kojima smo suočeni i njihov dugoročni utjecaj neće imati apokaliptičku osobitost i utjecati na tijek povijesti, i možda ga ubrzati prema ispunjenju proročanstava.
Zapravo, povijest uči da su zaraze značajno utjecale na rast kršćanstva u trećem stoljeću. Jedna od najrazornijih epidemija, vjerojatno boginja, zahvatila je Rimsko Carstvo otprilike od 249. do 262. godine. Postala je poznata kao “ciparska kuga”, u spomen na Ciprijana, biskupa Kartage, koji ju je kao svjedok i pisac opisao. To je prouzročilo veliku nestašicu radne snage za potrebe proizvodnje hrane za rimsku vojsku, ozbiljno oslabljujući Carstvo.
Na vrhuncu epidemije u Rimu je umiralo pet tisuća ljudi dnevno. Prema povjesničaru Kyleu Harperu, to je razdoblje gotovo dovelo do kraja Rimskog Carstva. Ali u tom je dramatičnom vremenu, “prijetnja skorašnjom smrću od kuge i nepokolebljiva postojanost vjere mnogih kršćanskih svećenika osvojila mnoge obraćenike za vjeru“.
“U žaru progona i kuge, Ciprijan se sa svojim vjerništvom molio da prema neprijateljima pokažu ljubav. Suosjećanje je bilo uočljivo i izazvalo je posljedice. Osnovna njega bolesnih može imati goleme učinke na stope smrtnosti slučajeva; tako, primjerice, kod ebole, opskrba vodom i hranom može uvelike smanjiti učestalost smrti. Kršćanska etika bila je gorljiva reklama za vjeru. Crkva je bila sigurna luka u oluji.”
To je učinilo da kršćanstvo toliko poraste, da su drevne religije propadale. Drugo stoljeće bilo je stoljeće velikih gradnji poganskih hramova. Ali, “sredinom trećeg stoljeća oni su propali. … Do kraja stoljeća su hramovi, koji su donedavno bili rasadnici najstarijih poganskih kultova, pretvoreni u štale za potrebe vojske. Drevni neznabožački obredi su jednostavno nestali. … Kriza trećeg stoljeća bila je neizbježna katastrofa za tradicijske građanske kultove.”
Zahvaljujući kršćanskom odgovoru na zaraze, kršćanstvo je brojčano narastalo, tako da su carevi do kraja stoljeća pokušali zaustaviti njihov uspon pokrećući okrutne i trajne progone. Prijelazom u četvrto stoljeće car Konstantin je odlučio da je ipak bolje pridružiti se kršćanskoj crkvi, a ne boriti se protiv nje. Konačni uspon kršćanstva bio je dugoročni ishod djelovanja izvanrednog suosjećanja i otpornosti u vrijeme velikih patnji i nevolja.
Prilike za rast naše vjere
Koje su mogućnosti otvorene pred nama? Možda je prerano reći. Svijet se još uvijek pokušava suočiti s veličinom nepogode koja nam se dogodila. Naravno, cjepiva i medicinski postupci će se razviti do te mjere da će i ova pošast, kao i one u prošlosti, biti privedena kraju.
Ali jedno je sigurno: ekonomska bol koju ta pošast nanosi navest će mnoge ljude da preispitaju pretpostavke materijalizma na načine na koje možda svijet nikada prije nije razmišljao. Kad se stvari tako temeljito tresu u razmaku od nekoliko kratkih tjedana, da je sve što smo uzimali zdravo za gotovo izbačeno iz ravnoteže — zdravlje, sloboda kretanja, predvidljivi zakoni ekonomije i trgovine, zaposlenost — Sveti Duh će sigurno pronaći više
prostora za govorenje srcima i savjesti naših suvremenika. Kakav će biti naš odgovor? Kao prvo, moramo biti trijezni i razmotriti posljedice onoga čemu svjedočimo: “Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. ” (1. Petrova 1,13) Ova virusna kriza i njezine posljedice mogu biti proba za pomaganje u pripremi događaja prije Gospodinovog dolaska.
Kao drugo, uzmimo sigurnost iz mnogih obećanja koja je Bog dao svojoj djeci kroz Njegovu Riječ: “Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: ‘Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!’ Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana! Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju, ni kuge što se šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne.” (Psalam 91,1-6)
S tim uvjerenjem služimo svijetu koji nas okružuje na načine koji će promijeniti tijek povijesti, kao što su to činili kršćani u prošlosti.
Claude Richli, tajnik Generalne konferencije Crkve adventista sedmog dana