“Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu.” (1. Petrova 3,18)
Golgotski križ nas snažno poziva, dajući nam razloge zašto bismo trebali voljeti našega Spasitelja i zašto bismo Ga trebali učiniti prvim, posljednjim i najboljim u svemu. Mi bismo sa strpljivom poniznošću trebali zauzeti svoje mjesto u podnožju križa. I dok na njemu promatramo našega Spasitelja u mukama, Božjeg Sina kako umire pravedan za nepravedne, možemo naučiti pouku o blagom i poniznom duhu. Prihvatimo Onoga koji je jednom riječju mogao pozvati legije anđela da Mu služe, Onoga koji je bio predmet šale i izrugivanja, vrijeđanja i mržnje. On je dao sebe kao žrtvu za grijeh. Kad su Ga vrijeđali, On nije prijetio; kad su Ga krivo optužili, On nije otvarao svoja usta. On se na križu molio za svoje ubojice. On je umro i platio neizmjernu cijenu za svakog od njih. Nosio je kaznu za čovjekove grijehe bez gunđanja. A ta Žrtva koja se nije žalila bila je Božji Sin. Njegovo je prijestolje od davnina, a Njegovom kraljevstvu neće nikad biti kraja.
Dođite, vi koji tražite užitak u zabranjenim veseljima i grešnim udovoljavanjima, vi koji ste se razbježali od Krista; pogledajte križ na Golgoti, prihvatite kraljevsku Žrtvu koja pati umjesto vas da biste vi imali mogućnost postati mudri i tražiti izvor života i istinsku sreću. Dođite, vi koji se žalite i gunđate na malo neugodnosti i na nekoliko nevolja s kojima se susrećete u ovom životu, pogledajte na Isusa, Začetnika i svršitelja vaše vjere. On se odrekao svojega kraljevskog prijestolja i svojega zapovjedništva, odložio je svoje božanstvo, zaodjenuvši se u ljudsku narav. Zbog nas je bio odbačen i prezren. Postao je siromašan da bismo se mi kroz Njegovo siromaštvo obogatili. Možete li, promatrajući očima vjere Kristovu patnju, reći o svojim nevoljama da su samo priča o boli? Možete li njegovati osvetu u svojemu srcu dok se sjećate molitve koja je za Isusove psovače i ubojice izgovorena Njegovim blijedim i drhtavim usnama: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”? (Luka 23,34)
Pred nama je posao koji trebamo obaviti, a to je obuzdati ponos i taštinu koji traže mjesta u našemu srcu, i kroz pokajanje i vjeru dovesti sebe u poznanstvo i sveti razgovor s Kristom. Moramo se odreći svojega “ja” i stalno se boriti protiv ponosa. Moramo biti skriveni u Isusu i dopustiti Mu da djeluje kroz naš karakter i razgovor. Dok stalno gledamo na Onoga koga su naši grijesi proboli i naše tuge opteretile, steći ćemo snagu da budemo poput Njega. Naš život i naše ponašanje svjedočit će koliko visoko cijenimo svojega Otkupitelja i spasenje koje je on za nas stekao uz tako veliku cijenu. Dok se dobrovoljno obvezujemo Isusu u sretno zarobljeništvo, naš će mir biti kao rijeka. (Signs of the Times, 17. ožujka 1887.)