“Isus im reče: ‘Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.’” (Matej 19,14)
U godinama koje su prethodile Njegovoj javnoj službi, naš Spasitelj nije živio u nekoj mističnoj povučenosti. Živio je sa svojim roditeljima i radio s Josipom u stolarskoj radionici. Njegov život bio je jednostavan, bez ikakvog pretjerivanja i razmetanja. A kad je došlo vrijeme da otpočne Njegova javna služba, pošao je objavljivati Radosnu vijest o kraljevstvu. Do kraja svoje službe ostao je jednostavan. Svoje pomoćnike izabrao je iz nižih društvenih slojeva. Njegovi prvi učenici bili su skromni ribari iz Galileje. Njegov nauk bio je toliko jednostavan da su Ga i mala djeca mogla razumjeti, a poslije se moglo čuti kako ponavljaju Njegove riječi. Sve što je On govorio i radio, posjedovalo je draž jednostavnosti.
Krist je bio pažljivi promatrač i zapažao je mnogo toga što bi drugima promaklo. Uvijek je bio uslužan, spreman da progovori riječi nade i suosjećanja obeshrabrenima i ožalošćenima. Dopuštao je da se mnoštvo tiska oko Njega i nije se žalio, premda je katkad skoro gubio tlo pod nogama. Kad bi naišao na pogrebnu povorku, nije prolazio ravnodušno. Tuga je prelazila preko Njegovog lica pri susretu sa smrću i plakao je s ožalošćenima.
Kad bi djeca nabrala poljskog cvijeća koje je u izobilju raslo oko njih, i gurala se kroz gomilu da bi Mu ponudila svoje male darove, On ih je uvijek rado primao i uz osmijeh izražavao svoju radost što vidi tako mnogo različitih vrsta cvijeća.
Ta djeca bila su Njegova baština. Znao je da ih je došao otkupiti od neprijatelja tako što će umrijeti na golgotskom križu. Govorio im je riječi koje su nakon toga zauvijek ostale u njihovom srcu. Djeca su bila oduševljena pri pomisli da On cijeni njihove darove i da im se obraća s tako puno ljubavi.
Krist je promatrao djecu kako se igraju i često izražavao odobravanje kad bi ostvarila bezazlenu pobjedu u nečemu što su čvrsto odlučila učiniti. Pjevao je djeci slatke, blažene pjesmice. Djeca su znala da ih On voli. Nikad ih nije namršteno gledao. Dijelio je njihove radosti i tuge. Često bi brao cvijeće i pošto bi im ukazao na njegovu ljepotu, ostavljao ga je djeci na dar. On je stvorio to cvijeće i uživao je u prilici da istakne njegovu ljepotu.
Rečeno je da se Isus nikad nije smiješio. To nije točno. Poneko dijete bi u svojoj nevinosti i čistoći izmamilo radosnu pjesmu s Njegovih usana. (Manuscript 20, 12. veljače 1902. — “Naš stariji brat”)