“U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” (1. Ivanova 4,10)
Sotona je pred svojom sinagogom izjavio da nijedna ljudska duša neće ostati vjerna Božjim zapovijedima. Ipak, samo jedna spašena duša dokazala bi da je ta izjava netočna. Jedna spašena duša potvrdila bi pravednost Božje vladavine. Stvoren na Božju sliku, čovjek nije smio dopustiti Sotoni da vlada njime i da ga uništi. Krist je došao na Zemlju i životom poslušnosti pokazao da čovjek može biti poslušan. On je ukinuo krivnju koja je počivala na grešniku. Da bi grešnik mogao stajati pred Bogom odjeven u haljinu Njegove pravednosti, On je obukao odjeću žalosti.
Tko može pojmiti Kristovu patnju u Getsemanskom vrtu, kad je u potpunosti osjetio težinu grijeha ovoga svijeta? Tako je snažno osjećao zloćudnost grijeha da je kalež za trenutak zadrhtao u Njegovoj ruci i cijelo Nebo je čulo očajnički vapaj: “Oče moj! Ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež!” (Matej 26,39) “Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Luka 22,42) Svemogući Bog patio je sa svojim Sinom.
Stanite pred križ na Golgoti i saznajte cijenu otkupljenja. Dok Mu se srce kidalo, sveti Stradalnik na golgotskom križu vapio je upravljajući pogled k Bogu: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Nebeski su anđeli suosjećali sa svojim voljenim Zapovjednikom. Oni bi rado istupili iz svojih redova i pritekli Mu u pomoć. Ali to nije bio Božji plan. Naš Spasitelj je gazio u kaci sam, a nitko od ljudi nije bio s Njim.
Prema planu spasenja, grešnicima se spasenje stavlja nadohvat ruke. Krist je ostvario svoj cilj. Njegova smrt donijela je vječni život svima koji Ga prihvate kao svojeg Spasitelja. Pa ipak mnogi, mnogi od onih radi čijeg je spasenja On umro, ne uzvraćaju Mu vjernošću. Svijet brzo postaje onakav kakav je bio prije potopa. …
Krist izjavljuje: “Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega.” (Matej 24,37-39)
Neka oni koji imaju tako veliko svjetlo ne prekriže ruke zadovoljavajući se time da ništa ne rade. (Manuscript 66, 28. srpnja 1901. — “Ulomci rukopisa Djelo na Jugu”)