Generalna-2015

Kroz kušnje do pobjede

Adventni pokret i Isusov povratak

Alain Coralie je pomoćnik izvršnog tajnika Istočnosrednjeafričke divizije, sa sjedištem u Nairobiju u Keniji. On i njegova supruga Caroline imaju jednu kćer, Audrey-Joy.

Ovaj trenutak su čekali. Nakon četrdeet godina lutanja i odgođenih nadâ, postavljanja i rastavljanja šatora i kopanja grobova, sada su bili na rubu Obećane zemlje.

Ali između djece Izraelove i Kanaana nalazila se rijeka Jordan, koja se gotovo prelijevala preko svojih nasipa. Kada su došli do rijeke, „ondje prije prelaza prenoće“ (Jošua 3,1).[1]

Noćenje kod rijeke

Ovo nije bila slučajnost. Dok su noćili pokraj brze nabujale rijeke, shvatili su da je zadatak pred njima ljudski nemoguć. Bog će se morati nekako pokazati da bi uspjeli.

Ponekad moramo prenoćiti pored nekih rijekâ Jordanâ kako bismo shvatili da nas samo Bog može izbaviti! Ponekad se moramo suočiti s tamom da bismo spoznali Gospoda kao svoje svjetlo; postati slabi kako bismo prepoznali da je Gospod naša snaga; doživjeti bankrot kako bismo shvatili da je Bog taj koji skrbi za nas; iskusiti bolest i patnju da bismo spoznali Balzam koji iscjeljuje ranjene.

Izraeolovo noćenje pored rijeke Jordana pomoglo im je da shvate kako je njihova situacija zahtijevala božansku intervenciju.

To razdoblje je također trebalo biti vrijeme pripreme za ono što će Bog učiniti. Jošua je rekao narodu: „Posvetite se za sutra, jer će sutra Jahve učiniti čudesa među vama“ (5. stih). Gospod je upravo trebao izvesti čuda među svojim narodom, a Njegov narod je trebao biti spreman za to. Nisu mogli ući u Kanaan bez doze posvećenja, doze probuđenja i reformacije, doze obnove i preobraženja. I tako, dok su čekali na rubu Obećane zemlje, djeca Izraelova su se posvetila Bogu.

Odlazak u rijeku

Došlo je vrijeme za korak vjere. Mogu čuti zvuke roga šofara kako trubi usred tabora, žamor milijuna nogu, ovaca i jaraca. Mogu vidjeti kako se kovčeg Saveza kreće naprijed, a ljudi silaze prema rijeci. Svećenici se približavaju pobješnjeloj riječnoj struji. Stavljaju svoje noge u rijeku. I nakon što se prašnjava stopala susreću s pomahnitalim, žestokim vodenim strujama, tok rijeke odjednom prestaje. Koračaju do pola Jordana, a zatim stoje u riječnom koritu dok narod prelazi, ne na blatnom ili gnjecavom tlu, već na suhom tlu.

Dok su prelazili Jordan, oprostili su se s godinama lutanja u pustinji, a pozdravili zemlju u kojoj teče med i mlijeko. A nakon što su svi prešli rijeku, Jordan je nastavio teći kao i prije, prelijevajući se preko svojih nasipa.

Kamenje za sjećanje

Zatim je Bog rekao Jošui nešto čudno: rekao mu je da pozove dvanaest vođa dvanaestero Izraelovih plemena, te zapovijedi svakome od njih da pokupi kamen iz sredine riječnog toka i prenese ih na ramenima u Obećanu zemlju. Zatim su ovo kamenje trebali postaviti kao stupove na mjestu nazvanom Gilgal.

Zašto su morali postaviti ovaj stup? Što to kamenje znači? Da je moglo govoriti, ono bi viknulo: „Vaš Bog je vjeran!“ Postavljanje ovog kamenja u Gilgalu trebalo je utvrditi u umovima ljudi da je Bog bio vjeran od njihovog početka u Egiptu do njihovog prijelaza u Obećanu zemlju.

Ovo kamenje je bilo znak (Jošua 4,5.6) i „vječni spomen sinovima Izraelovim“ (7. stih). To su bili očiti i opipljivi svjedoci Božje sile i prisutnosti u Izraelovoj povijesti. Jer Bog je znao da čak i nezaboravan događaj poput prelaženja rijeke Jordana može biti brzo zaboravljen.

Ponekad možemo biti tako zaboravni. Bog nas blagoslovi, a mi zaboravimo. Bog nas izbavi, a mi zaboravimo. Bog nam otvori put, a mi zaboravimo. I zato, kada nas Bog traži da se sjećamo, on ne traži da samo ispoljavamo svoje memorijske vještine – On nas traži da razmišljamo o Njegovom djelovanju u našim životima; da njegujemo i slavimo divne stvari koje je On učinio.

Opasna je stvar zaboraviti našu prošlost – ljudi koji se ne sjećaju svoje povijesti su ljudi bez identiteta i bez budućnosti; ako ne znamo kako smo dospjeli ovdje, nećemo znati ni zašto smo ovdje ni kako ćemo doći ondje. Patit ćemo od dezorijentacije i zbunjenosti u vezi našeg sadašnjeg stanja i našeg budućeg smjera.

Je li moguće da je to stvarna opasnost s kojom se suočavamo kao narod? Je li moguće da se neki od nas srame naše prošlosti i žele distancirati od nje u želji da budemo više u trendu i relevantniji u ovom dobu? Je li moguće da neki od nas niti ne znaju kako smo dospjeli ovdje kao denominacija?

Kako možemo zaboraviti ljude poput Williama Millera, Ellen White ili Johna N. Andrewsa? Kako možemo zaboraviti doprinos Anne Knight, H.M.S. Richardsa i E. E. Clevelanda? Kako možemo zaboraviti 1844., 1863. i 1888.? Ako je ikada postojalo vrijeme kada se trebamo sjećati kako je Bog radio usred povijesti kako bi stvorio ovaj veliki pokret, onda je to sada!

Mi nismo proizvod proročke misinterpretacije! Bog je ovu crkvu pozvao u postojanje, Bog ju je uspostavio s posebnom misijom: navijestiti Božju posljednju poruku svijetu koji propada, i pripremiti ljude za Kristov skori povratak. To nikako ne smijemo zaboraviti!

Jošua 4,19 nas podsjeća na Božju vjernost: „Narod je izašao iz Jordana desetog dana prvoga mjeseca. Tada se utaborio u Gilgalu, istočno od Jerihona.“

To što se spominje deseti dan prvog mjeseca je značajno. Pasha je ustanovljena desetog dana prvog mjeseca (Izl 12,2). Spominjanje desetog dana prvog mjeseca podsjeća nas ovdje da Bog nije zaboravio svoje obećanje. Isti Bog koji je pokrenuo njihov odlazak iz zemlje ropstva garantirao je i njihov dolazak u Kanaan. Isti Bog koji je pri stvaranju rekao: „neka se pokaže suho [kopno]“ (Post 1,9 DK) skupio je vode Jordana kako bi Njegov narod mogao prijeći na suho tlo. Bog je bio vjeran svom narodu.

Kada gledamo unatrag kroz godine, možemo li svjedočiti da je Bog bio dobar prema nama kao narodu? Je li bio vjeran? Je, bio je vjeran! Tko bi se kladio na pokret koji je započeo s Velikim razočaranjem? Tko bi se kladio na denominaciju koja je započela sa skupinom neiskusne mladeži i sedamnaestogodišnjom djevojkom koja je tvrdila da prima vizije od Boga? A ipak, evo nas ovdje, desetljećima kasnije: jedna smo od najbrže rastućih denominacija, s gotovo 20 milijuna članova diljem svijeta i „nemamo se što bojati za budućnost, osim ako zaboravimo način na koji nas je Gospod vodio i Njegovo učenje u našoj prošlosti.“[2]

Kamenje za sutra

Što još znači ovo kamenje? „Ako potomci vaši upitaju … vi ih poučite ovako: ‘Izrael je ovdje po suhu prešao preko Jordana … da bi znali svi narodi zemlje koliko je moćna ruka Jahvina, i vi sami da se svagda bojite Jahve, Boga svoga.’“ (Jošua 4,21-24)

Da je ovo kamenje moglo govoriti, objavilo bi: „Vaš Bog je silan!“ Iz teksta je jasno kako je Bog želio dati do znanja svim okolnim narodima da je On silan! Želio je demonstrirati da je On specijalist za nemoguće, da izvodi neizvedivo i postiže nedostižno.

I Bog je stvarno zadobio pažnju Kanaanaca! Bili su u panici (Jošua 5,1). Ali u isto vrijeme, ovo kamenje u Gilgalu je također bilo poruka ohrabrenja i osnaženja Izraelcima, znak Božje neprestane prisutnosti, dokaza da će On i dalje raditi za njih. To nisu bili samo miljokazi; to su bile stepenice. To kamenje ih je trebalo podsjećati na prošle pobjede i ukazivati također na buduće pobjede.

Adventisti nisu samo zajednica sjećanja, već su prije svega zajednica nade – eshatološki narod. Po svojoj definiciji, mi gledamo unaprijed. Ne možemo si priuštiti da gledamo samo unatrag na naše pionire. I mi sâmi moramo biti pioniri, prednjačiti, posezati naprijed u misiji i službi, znajući da je Bog i dalje aktivan, da i dalje vodi. A mi, Njegov narod, trebamo odgovoriti u skladu Njegovim vodstvom. Mi smo ovdje da zauzmemo zemlju. Mi smo narod s misijom!

Mi upućujemo ljude na Isusa Krista, Spasitelja koji im može oprostiti kada odu na krivi put, koji ih može osnažiti kada su slabi, i izazvati ih kada postanu samozadovoljni. Oni moraju znati da postoji Bog koji ne samo da isušuje rijeku Jordan, već isušuje i suze njihovih očiju na novoj zemlji koju je Ivan vidio.

Stoga im recite o štalici. Recite im o križu. Recite im o praznom grobu. Recite im o našem Velikom svećeniku. Recite im o Njegovom drugom dolasku. Recite im o Isusu, „da bi znali svi narodi zemlje koliko je moćna ruka Jahvina, i vi sami da se svagda bojite Jahve, Boga svoga.“

Mi možemo računati na Njegova obećanja. I kada On kaže da dolazi ponovo, On dolazi ponovo! Čini mi se da iznad svoje glave mogu čuti glazbu u zraku. Iznad svoje glave. Mogu čuti kako velika truba odzvanja. Iznad svoje glave mogu čuti anđele kako glasnom vikom proglašavaju Njegov dolazak.

Dragi suputniče, podigni svoju glavu i gledaj svoga Kralja. Vikni glasom pobjede. On dolazi ponovo. Vrijeme će se uskoro zaogrnuti u vječnost. Kušnje i nevolje će uskoro biti povijest. Nesreća i tuga će uskoro dati mjesto radosti. Smrt će uskoro biti poništena životom, a ovo smrtno tijelo će se odjenuti u besmrtnost. Da, On dolazi ponovo.

Dragi suputnici za naš nebeski Kanaan, podignite svoje oči, podignite svoje glasove, ‘uzmite čašu spasenja i zazovite ime Jahvino’ (Ps 116,13). On dolazi ponovo. Pjevajte radosnu pjesmu, On dolazi ponovo. Recite narodima da On dolazi ponovo. Blagoslivljajte Njegovo ime. Uzdižite Ga. Radujte se u Njemu. Slavite Ga. Častite Ga. Imajte povjerenja u Njega! Oslanjajte se na Njega. Poklonite se pred Njim. Obožavajte Ga. Štujte ga. On dolazi ponovo!

 


[1] Ako nije drukčije navedeno, korišteni prijevod je Jeruzalemska Biblija (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2011.).

[2] Ellen G. White: Life Sketches of Ellen G. White (Mountain View, Calif.: Pacific Press Pub. Assn., 1915.), str. 196.


Komentiraj