Kroza zamagljeno zrcalo

 Iako sam ovaj tekst napisao prije sedamnaest godina (a možda i nešto ranije) ponovno ga objavljujem nakon višegodišnje pauze. Mislim da ne bi bilo u redu da opisan događaj padne u zaborav, iako se dogodio prije skoro sedamdeset godina.

Iz gotovo zaboravljene 1947. godine izvire gotovo zaboravu prepušten sudski process sedmorici Adventističkih pastora koji su u Zagrebu, u svibnju 1947. godine, u namještenom sudskom procesu bili lažno optuženi da su za vrijeme “narodne revolucije surađivali s ustaškim neprijateljem” .

Riječ je o pastorima – Mirku Golubiću, Siegfriedu Vitomiru Ludeviku, Stjepanu Manestru, Pavlu Brechelmacheru, Milanu Šarčanskom, Đorđu Kaleziću i Hinku Rethu. Oni su od 1941. do 1945. godine rukovodili radom Adventističke crkve na području tadašnje Nezavisne države Hrvatske (NDH), koja je uredbom tadašnjih vlasti i voljom utjecajnih dušebrižničkih krugova s Kaptola od 1942. godine pa do kraja rata morala djelovati u ilegali, odnosno samo pod okriljem humanitarnih djelatnosti. Tijekom toga razdoblja glavna dvorana njihovog središnjeg crkvenog objekta u Zagrebu, u Prilazu Gjure Deželića, bila je preobražena u prihvatni centar za izbjeglice, dok su vjernici crkve razbijeni u manjim skupinama bili prisiljeni tajno organizirati redovita bogoslužja u obiteljskim domovima vjernika.

Između 1991. i 1994. godine nekoliko sam puta razgovarao s dr. Mirkom Golubićem, jednim od osuđenih 1947. godine, o okolnostima koje su prethodile ovom suđenju. Prema njegovim riječima tijekom prve ratne godine adventisti nisu imali poteškoća od strane vlasti NDH. Naveo je kako je Crkva u to vrijeme na Pantovčaku imala svoju školu i živahnu izdavačku djelatnost, koja je već tada tiskala glasilo “Život i zdravlje”.

Međutim, krajem 1942. godine, ustaške vlasti zabranjuju javno djelovanje adventista, te pokušavaju zaplijeniti njihovu nakladu, koju je cenzura tadašnjeg “Promidžbenog ureda” proglasila nepoćudnom. “Koncem 1942. država izdaje zabranu rada naše škole i Crkva više ne može djelovati kao vjerska zajednica”, objašnjava dr. Golubić koji je u to ratno vrijeme obnašao dužnost ravnatelja Adventističke škole na Pantovčaku u Zagrebu, i nakladničkog urednika Crkve.

“Tada su nam iz vjerskih krugova bliskih režimu često podmetali da smo komunisti, a kružila je također i nekakva okružnica koja je tvrdila da su adventisti štetni po NDH, te pozivala na najstrožiji postupak protiv adventista. Sve je ovo pridodalo nepovjerenju vlasti spram nas, i mi da bismo zaštitili sigurnost naših vjernika odlučili smo posjetiti poglavnika Paveliću. Željeli smo mu prikazati našu crkvu kao nepolitičnu, humanu, i miroljubivu vjersku zajednicu koja nikoga ne ugrožava. Željeli smo suzbiti zlonamjerene glasine o nama”, objasnio je dr. Golubić.

Međutim, nastupanjem komunističke vlasti u svibnju 1945. godine očito je ovaj izolirani posjet skupine predstavnika Adventističke crkve u Hrvatskoj postao smrtnim grijehom ove vjerske zajednice. U to vrijeme nova vlast FNRJ-a (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) bila je po karakteru i ponašanju vrlo slična boljševičkoj vlasiti Sovjetskog saveza. Tijekom poratnih godina i jedni i drugi nisu štedjeli truda niti nedostajali kreativnosti u načinima progonjena svojih “klasnih i ideoloskih neprijatelja”. A vjerske zajednice i njihovi vođe bila su česta i omiljena meta.

I tako je u proljeće 1947. godine “Okružni narodni sud grada Zagreba”, nakon tri mjeseca saslušavanja, prijetnji, utamničenja, te završne riječi zastupnika javnog tužioca Franje Štoka, osudio kao prvorazredne “neprijatelje naroda”  i zagovornike “imperijalističkih inetresa” dušebrižnike i vođe Adventističke crkve u tadašnjoj Hrvatskoj na višegodišnje vremenske kazne uz težak tjelesni rad.

Zagrebački dnevnici Vjesnik i Hrvatski narod, tiskani  2. svibnja 1947. godine pružaju ružnu sliku epiloga namještenog procesa održanog prema pravilima tadašnjeg ideološki nabijenog pravosudnog sustava, a čija je zadaća očito bila osuditi po svaku cijenu. Boljševičkom retorikom dnevnici prenose iz sudnice navode optužnice, tvrdeći da su se optuženi  “rukovodioci adventističke sekte odmah nakon okupacije naše zemlje stavili u službu okupatora,… te su neposredno ili posredno učestvovali u donošenju zaključaka o načinu suradnje s ustaškim vlastima na vojničkom i političkom polju.”

Optužnica je također teretila pastore da je “ova sekta bila agentura stranih imperijalista i da je vjera služila samo kao krinka reakcionarnom rukovodstvu ove sekte za njihov plaćenički protunarodni rad.” Ona je, nadalje navodi optužnica, “stupila u usku suradnju s okupatorima” prema “sugestiji i direktivi istaknutog hitlerovca Hansa Struwea, sekretara za misije Južno-evropske divizije”, te “talijanskog fašiste Luigia Beera”, tadašnjeg tajnika Adventističke crkve u Italiji. Krivica optuženih bila je u tome što su “vodili lažnu propagandu o skoroj promjeni državnog poretka u FNRJ-u i o ponovnom izbijanju rata”. Nadalje, njihov se grijeh očitovao i u tome što su “nastojali odvratiti narodne mase od suradnje s organizacijama Narodne fronte, Narodne omladine i narodne vlasti, i od sudjelovanja u obnovi i izgradnji zemlje, da bi na taj način ometali i osujećivali plan industrijalizacije i elektrifikacije”.

Teško inkriminirajuće riječi optužnice, očito osmišljene da javnost uvjeri u opravdanu neumoljivost “narodnog”suda, dovele su do sljedećih presuda: Stjepan Manestar bio je osuđen “na sedam godina lišenja slobode s prisilnim radom, pet godina gubitka političkih i građanskih prava i na konfiskaciju imovine”. Siegfried Vitomir Ludevik i Mirko Golubic bili su osuđeni svaki na “pet godina lišenja slobode s prisilnim radom i na tri godine gubitka političkih i građanskih prava”; Pavao Brechelmacher “na dvije godine lišenja slobode s prisilnim radom i na dvije godine gubitka političkih i građanskih prava”; Milan Šarčanski i Hinko Reth svaki na “jednu godinu lišenja slobode s prisilnim radom i na jednu godinu gubitka političkih i građanskih prava”, i Đorđe Kalezić na “tri godine lišenja slobode s prisilnim radom i tri godine gubitka političkih i građanskih prava.”

Kako ratne, tako su i poratne godine nakon Drugog svjetskog rata bile razdoblje velikih kušnji za Adventističku crkvu. Blanka Mihaljević, u to vrijeme glavna tajnica predsjedničkog ureda tadašnje Zapadne crkvene oblasti sa sjedištem u Zagrebu, još se uvijek dobro sjeća  21. siječnja 1947. godine, dana uhićenja sedmorice pastora. Na vrata crkvenog sjedišta u Prilazu Đure Deželića iznenada je nahrupila skupina pripadnika Ozne s naredbom: “U ime naroda uhapšeni ste!”

Režim koji je u svom utopijskom zanosu 1947. godine još uvijek vjerovao da ćemontiranim procesima vjerskim dužnosnicima podčiniti njihove zajednice svojim ateističkim i partijskim stremljenjima – kad se u redove novokrštenika po službenoj dužnosti redovito progurao i poneki djelatnik režima; kad su redovitim postale iznenadne uhidbene i premetačinske “posjete” crkevnim uredima i prostorijama; kad se uklanjanjem “nepodobnih” pastora i crkvenih vođa željelo nametnuti “podobno” čelništvo – takav je režim izmišljenim i grotesknim optužbama u zatvorske čelije i na prisilno višegodišnje sužnjevanje poslao dušebrižnike kojima su bilo kakve političke igre bile strane; jer niti su oni bili komunisti za vrijeme NDH-a, a niti fašisti za  “narodne demokracije”, već skrušeni kršćani predani življenju svoje vjere kako su najbolje znali,  te opstanku svoje progonjene crkve od oba po nju pogibeljna režima.

Teško je vjerovati da će danas netko potražiti rehabilitacijski postupak sedmorice adventističkih pastora nedužno osuđenih nakon Drugog svjetskog rata? Odlaskom i posljednjih među osuđenima nestaje i mogućnost njihovog osobnog potraživanja bilo kakve zadovoljštine.  Također teško je povjerovati da će Adventistička crkva u Hrvatskoj, vođena duhom praštanja i biblijskim naputkom da će “oni koji žele pobožno živjeti biti progonjeni”, podizati prašinu oko nepravde počinjene prije skoro sedmadeset godina. Ipak, barem na ovaj način, dok sjećanja još uvijek postoje, valja nam stradanje sedmorice nedužno osuđenih pastora oteti zaboravu.  Zlu ne trebalo, da se opet netko sličnoga ne sjeti, i to u ime naroda.