“Da, dječice, sad ostanite u njemu, da se sinovski pouzdamo kad se pojavi i da nas, posramljene, ne odbaci od sebe o svom dolasku!” (1. Ivanova 2,28)
Mnogi misle da će jednom postati kršćani, ali ne sada. … Ne samo da vi osobno mnogo gubite dajući neprijatelju najbolje godine svojeg života, već i svoju djecu podižete u zanemarivanju vječnosti. Vi ste im negativan primjer. Vaš nemar njima uskraćuje spoznaju Boga, a vaša je bogomdana dužnost da ih naučite da vole, poštuju i slušaju Božje zahtjeve. …
Vaši mališani su bistri i pažljivi u prisutnosti odraslih. Vi oblikujete njihov um da misle i ponašaju se kao i vi, i ne priklanjaju koljena pred Vladarom svemira jer ni vi to ne činite. Dovoljno je loše, čak zastrašujuće, pomisliti na gubitak vlastite duše ako se ne predate Bogu i zamisliti da ne ulazite kroz vrata spasenja, ali je još užasnija pomisao da svojoj djeci uskraćujete pristup vratima vječnosti. … Zaboravite jednom na svoj položaj i uvažavanje koje uživate u društvu, i pred djecom postanite učenici u Kristovoj školi. … Recite im otvoreno da ste pogriješili što se ne predstavljate kao Božja djeca. Kažite im da želite kao obitelj početi živjeti za Boga, a zatim čitajte i molite se zajedno s djecom. …
Možete imati mir i počinak samo ako ih potražite u Isusu. Svijet sa svojim vrijednostima i običajima donosi nebrojene patnje. Mnogi pate zbog nezadovoljenih želja. Stoga na sebe stavljaju teret — vlastite neutažive želje. Uz osudu savjesti — nemajući mir s Bogom i u iščekivanju Njegovog nezadovoljstva i gnjeva — svekoliko njihovo postojanje svodi se na stalnu uznemirenost. Nemaju nebeske utjehe kada pate. U neprestanom su strahu od kazne. Sa zebnjom gledaju na budućnost. …
Otkup je dostupan za duše, beskonačna žrtva — Vladar umire za pobunjene podanike kako bi oni utekli od grijeha, pokvarenosti i bijede. Svi mogu primiti oprost, čistoću i Nebo zahvaljujući velikom poniženju Sina Božjeg. … Dođite dok vas zove slatki glas Milosti. (Letter 26, 12. rujna 1879., osobno svjedočanstvo mužu i ženi)