Kršćanin mora rasti, ali kako?

Duhovnost 27. 12. 2015.

“Prema tome, odbacite od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja. Budući da ste tek rođena dječica, čeznite za onim čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste zbilja iskusili da je dobar Gospodin.” (1. Petrova 2,1-3)

Petar ovdje govori o novorođenju, prvoj potrebi onoga tko želi postati kršćanin. Prihvaćanjem Isusa Krista svojim Spasiteljem omogućujemo Bogu da nas “rodi”. Ali to nije kraj. Nažalost, nakon što prihvate Krista za svojega Spasitelja, mnogi se zadovoljavaju uvjerenjem da su Božja djeca i ne rastu kako kršćani moraju rasti. Takvi ljudi ostaju duhovno zakržljali.

Prije više od četiristo godina jedan je japanski vrtlar zasadio malu smreku u plitku posudu sa samo nekoliko centimetara zemlje. Kako je drvo raslo, on je podrezivao svaku žilicu korijena i grane. Nakon njegove smrti taj posao je preuzeo njegov sin i tako tijekom niza naraštaja.

Danas se možemo diviti tome minijaturnom stablu u parku Kuhura u Tokiju. Nakon toliko godina ono je nešto više od 50 centimetara, a patuljasta krošnja široka mu je oko 90 centimetara.

Kad govori o rastu, Biblija ne misli na osakaćen, patuljast rast, nego postavlja vrlo visok cilj: “Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista. … Dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega.” (Efežanima 4,15.13)

Kako uzrasti tako da dosegnemo Kristovu visinu? Je li to uopće moguće? Pogledajmo to na jednom primjeru zapisanom u Bibliji.

Ogorčeni vlasnici jedne robinje, iz koje je Pavao istjerao zloduha, odvukli su apostola Pavla i njegova suradnika Silu pred gradske glavare. Bez ispitivanja, na osnovi lažne optužbe, obojica su išibana i bačena u tamnicu, “a čuvaru tamice zapovjediše da ih dobro čuva. Primivši takvu zapovijed, on ih baci u nutarnju prostoriju tamnice a noge im stavi u klade.”

Oba apostola su u ponoć molili i pjesmom slavili Gospodina, a sužnji su ih slušali. “Tada najedanput nastade tako jak potres da se uzdrmaše temelji tamnice. U isti se čas otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. Tada se trgnu iz sna čuvar tamnice pa, kad vidje otvorena vrata od tamnice, izvadi mač i htjede se ubiti, držeći da su zatvorenici pobjegli. Nato Pavao zaviče jakim glasom: ‘Ne čini sebi nikakva zla, jer smo svi ovdje!’ Tada čuvar tamnice zatraži svjetlo te skoči unutra pa se dršćući baci pred Pavla i Silu, zatim ih izvede i reče: ‘Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?’ ‘Vjeruj u Gospodina Isusa — odgovoriše mu — pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.’ Potom navijestiše riječ Gospodnju njemu i svim njegovim ukućanima. Još u isti čas noći on ih odvede i opra im krv od rana. Odmah zatim bi kršten on i svi njegovi. Poslije ih odvede gore u svoj stan, dade im jesti, vrlo se veseleći sa svim svojim domom što je našao vjeru uBoga.”  (Djela 16,22-34)

Taj čovjek je cijelim srcem prihvatio ponuđeno spasenje u Kristu. Nema sumnje da je doživio novorođenje. U njemu samome nastala je temeljita promjena u odnosu na ono što ga je dotad privlačilo u životu. Te noći postao je kršćanin. Njegov je život odsad bio usmjeren na ono što je dobro, pošteno, pravedno, čisto, moralno. No u duhovnom smislu bio je novorođenče koje je trebalo hraniti mlijekom da bi mogao rasti i odrasti u zrelog kršćanina.

U biljnom i životinjskom svijetu ništa ne raste zahvaljujući vlastitom naporu i trudu. Da bi biljka mogla rasti, mora primati ono što je nužno za rast: zrak, sunčano svjetlo i hranu. “Ono što su ti darovi prirode životinji i biljci, to je Krist onima koji se uzdaju u Njega.” (Ellen G. White, Koraci prema Kristu, str. 70.71)

I tamničar u Filipima morao je znati da će se odsad trebati oslanjati na Krista. Već sutradan je bio izložen poteškoćama i kušnjama kojima čovjek sâm nije dorastao. Ako je dotad psovao, još uvijek je postojala opasnost da mu se omakne pokoja psovka. Ubrzo je shvatio da se mora oslanjati na božansku snagu kako njegova tjelesna narav ne bi nadvladala dobre odluke.

“Kao što se cvijet okreće prema suncu da bi mu blistave zrake pomogle u usavršavanju ljepote i simetrije, tako se i mi moramo okrenuti Suncu pravednosti da bi nas mogla obasjati nebeska svjetlost, da bi se naš karakter mogao razvijati po Kristovu uzoru.” (Isto, str. 72)

“Da biste živjeli svetim životom, ovisite o Kristu kao što loza ovisi o matičnom čokotu da bi rasla i donosila rod. Odvojeni od Njega, nemate života. Nemate snage oduprijeti se kušnji ili rasti u milosti i svetosti. Nastavljajući u Njemu, možete napredovati. Crpeći život od Njega, nećete se sušiti niti ostati bez roda. Bit ćete kao ‘stablo zasađeno pokraj voda tekućica’ (Psalam 1,3).” (Isto)

Da bi mogao živjeti kao kršćanin, čuvar tamnice u Filipima morao je svakoga dana iznova potražiti Kristovu pomoć; morao je dati sve, “svoje srce, svoju volju, svoju službu”, da bi uzeo “sve: puninu svih blagoslova — Krista, da boravi u vašemu srcu, da bude vaša snaga, vaša pravednost, vaš vječni Pomoćnik i da vam daruje snagu da budete poslušni”. (Isto, str. 74)

To u praksi znači da moramo pitati Krista što On želi da činimo, govorimo i mislimo. Naravno, to je moguće samo ako Ga ljubimo cijelim srcem.

 

Kako se uzrasta?

Uzrastanje je postupno. U praktičnom životu to izgleda ovako:

1. Pretpostavimo da su se jutros pojavile obveze na koje nisam računao. Očito će mi poremetiti planove jer neću moći obaviti što sam planirao, a možda je to bilo vrlo važno. Što sad? Apostol Pavao je pisao vjernicima u Galaciji: “… živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni; život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20)

Budući da u meni živi Krist, Njega moram pitati što trebam činiti i kako učiniti ono što je potrebno. Zahvaljujući prisnoj vezi s Kristom, od ranog jutra mogu se pouzdati da će mi On na neki način reći kako da postupim. Prorok Izaija je to izrazio ovim riječima: “I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: ‘To je put, njime idite’, bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo.” (Izaija 30,21)

Kako to funkcionira?

2. Pretpostavimo da sam sreo susjeda koji se srdi na mene zbog toga što se voda iz mojega dvorišta slijeva pod njegovu kuću. Obratio mi se s nekoliko neljubaznih rečenica. U kušnji sam da mu uzvratim istom mjerom. No u tome se trenutku podsjećam na tekstove iz Biblije: “Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.”

“Ako je moguće — koliko je do vas — budite u miru sa svima! Ne osvećujte se!” (Hebrejima 12,14 — Duda i Fućak; Rimljanima 12,18.19)

3. Pretpostavimo da mi na poslu nešto nije išlo od ruke. Mogao sam se rasrditi, pokazati nervozu i razdražljivost. Ali sam se sjetio biblijskog teksta u Izaiji 30,15: “Jer ovako govori Jahve Gospod, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje — spas vam je, u smirenu uzdanju snaga je vaša.”

Naveo sam nekoliko primjera iz svakidašnjeg života da bismo vidjeli kako kršćanin ima stalnu prigodu rasti i kako se to događa. Zahvaljujući povezanosti s Kristom, kršćanin može iz dana u dan rješavati probleme s kojima se suočava i tako neprekidno rasti i sazrijeti kao pravo Božje dijete. No primijetili ste da se u kušnji moramo prisjetiti Božjeg savjeta ili upute, a naći ćemo ih u Svetom pismu. To znači da moramo biti svakodnevno povezani s Bogom.

Ellen G. White daje praktičan savjet: “Posvetite se Bogu ujutro: neka vam to bude prvi posao. Molite se: ‘Uzmi me, Gospodine, da potpuno budem Tvoj! Sve svoje planove stavljam pred Tvoje noge. Uporabi me danas u svojoj službi. Budi sa mnom, i neka se cijelo moje djelo obavlja u Tebi!’ Tako treba biti svakog dana. Svakoga jutra posvećujte se Bogu za taj dan.” (Koraci prema Kristu, str. 74)

Usto ćemo osjećati potrebu da pomognemo ljudima oko sebe. Kad vidimo kakvim životom žive, nećemo ostati ravnodušni prema njihovim jadima i problemima. Biblija nas poziva: “Izbavi one koje vode u smrt; i spasavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: ‘Nismo za to znali’, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne znade li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?” (Izreke 24,11.12)

Ljubomorno čuvajmo vezu s Bogom. Sotona će je nastojati svakako prekinuti, jer ne želi da uzrastemo u Kristu. “Sotona će nam stalno podmetati svoje mamce da bi nas naveo da tu vezu prekinemo — da se namjerno odvojimo od Krista.” (Isto, str. 75)

Naša jedina nada je u onome što nam je Pavao savjetovao: “A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.” (2. Korinćanima 3,18)

Da, gledajmo stalno u Krista; pitajmo Ga o svemu što kanimo reći ili učiniti. Upravo je to jedan propovjednik predložio vjernicima:

“Pokušajte ovoga tjedna ne učiniti ništa prije nego što ste upitali Isusa što On misli o tome!”

Ako tako postupamo, rast ćemo u Kristu. Malo-pomalo postajat ćemo Mu sličniji, dok jednoga dana ne budemo kao On. A to i jest cilj kršćanskog uzrastanja, zar ne?

 

Hinko Pleško