Ernest Shackleton volio je more i zato je izabrao pomorsku karijeru. Zaokupljen žarkom željom da prvi stupi na Južni pol, sudjelovao je u pet antarktičkih ekspedicija. Umro je na posljednjem putovanju u siječnju 1922. na svojem brodu Questblizu otoka South Georgia – nažalost, s neostvarenim snom.
Shackletonova slava zasniva se na njegovoj odlučnosti da ostvari svoj san i, posebice, na odanosti onima koji su plovili s njim pri njegovom četvrtom pokušaju. Morao je odustati od pokušaja da dođe na Južni pol kad su se ledene sante zamrznule i zdrobile brod Endurance.
Shackleton je poveo šestoricu očajnika na herojsko putovanje u tek sedam metara dugom čamcu i na kraju uspio spasiti još dvadeset dvojicu ljudi koji su ostali dok je on pošao tražiti pomoć.
Izbjegavanje odanosti
Većina nas oduševi se izvještajima o takvoj vrhunskoj odanosti. Istodobno oko sebe primjećujemo mnoge koji su sve manje spremni za dugoročnu odanost. Muškarci i žene u dvadesetim i tridesetim godinama života (a neki i stariji), stječu zvanje koje će ih dovesti do niza sve većih odgovornosti u različitim organizacijama. Malo njih namjerava posvetiti čitav stručni život jednoj tvrtki, kao što su to često činili njihovi djedovi i roditelji. Političke stranke i radnički sindikati u zapadnom svijetu žale se da je sve teže naći odane članove.
Brak i crkveno članstvo druga su značajna područja u kojima se zapaža sve veće oklijevanje za dugoročnu odanost. U nekim zapadnoeuropskim zemljama više od sedamdeset posto mladih ljudi jednostavno živi u partnerskom odnosu i veći dio njih ili će tako nastaviti ili će prijeći u sličnu vezu. Sjedinjene Američke Države dugo su vremena bile na vrhu statistike po rastavama brakova. Premda se brakovi raspadaju iz mnogo razloga, jedan od njih je svakako nedostatak doživotne odanosti.
Religija ostaje velika sila i u našem dvadeset prvom stoljeću. Ali tijekom nekoliko prošlih desetljeća vidimo zamjetne promjene na vjerskoj sceni. Oni koji pripadaju postmodernom naraštaju mogu se, u prosjeku, više zanimati za duhovno od svojih roditelja, ali su često jako sumnjičavi prema organiziranom kršćanstvu. Mnogi će tvrditi da su vjernici, ali ne dostižu točku koja pokazuje njihovu ozbiljnu namjeru da postanu članovi neke crkve. Oni obilaze crkve u kraju u kojem žive, ali i druge vjerske zajednice. Čak se može ogoditi da redovno dolaze u neku od njih, ali vrlo često ne mogu donijeti odluku da joj se pridruže.
Koji je razlog takvoj neopredijeljenosti? Istraživači trenda kažu da je to dio temeljnih promjena u društvu. Samo prije nekoliko stoljeća došlo je do prijelaza iz srednjeg vijeka u suvremeno doba; sada smo usred sličnog prijelaza iz modernog doba u postmoderno.
Jedan od ključnih elemenata ovog novog pristupa životu jest promjena apsolutne istine u “osobnu istinu”, koja se sastoji samo od sklonosti i mišljenja. S time je povezano naglašavanje pluralizma. Postoje, kažu njegovi zagovornici, različiti načini da se nešto obavi i vaš je pristup isto tako dobar kao moj. Ako postoji Bog, onda postoje i brojni putovi do Njega. Tko kaže da kršćanstvo nudi jedini put u slavnu budućnost?
Naći istinsko zadovoljstvo
Vjerojatno ste čuli često ponavljanu rečenicu: “Ako nešto činiš, učini to dobro.” Možda savršenstvo nije uvijek ostvarivo, ali ako u neki projekt uložimo vrijeme, sposobnosti i energiju (a često i novac), bit ćemo zadovoljni i ponosni ako uspijemo. Stalo nam je do toga da zaključimo kako smo to učinili na najbolji mogući način.
Zašto bi trebalo biti drukčije kad je riječ o projektima koji imaju doživotne posljedice – obrazovanje, zvanje, brak i duhovni život? Ako je to doista važno, onda svakako zaslužuje odanost. Ako nam nedostaje odanost na području obrazovanja, vjerojatno ćemo napustiti studij ako nam se dogodi da neki ispit nismo uspjeli položiti ili kad budemo izloženi kušnji da se zaposlimo s punim radnim vremenom kako bismo imali novca za kupnju automobila o kojemu stalno maštamo.
Ako u svoje zvanje ne možemo uložiti najbolje što imamo, malo je vjerojatno da ćemo napredovati. Oni bračni drugovi koji se mogu osvrnuti na dug i uspješan brak, znaju da su se čvrsto opredijelili da razumiju i podupiru jedan drugoga tijekom radosnih, ali i neizbježnih žalosnih trenutaka u zajedničkom životu.
Naš odnos s Bogom zahtijeva još veći stupanj odanosti. On zahtijeva da izaberemo, odlučimo i razvijemo osjećaj odanosti koji ne dopušta da ga potkopaju teškoće i sumnje. Reći da naš duhovni život zahtijeva prihvaćanjenije dovoljno. On zahtijeva nepodijeljenu odanost.
Isus je rekao da prava ljubav znači ljubiti Boga “svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom”. [1] Kao izraelski narod oko tisuću petsto godina prije Krista, i mi se suočavamo s beskompromisnim pozivom: “Danas izaberite kome ćete služiti.” [2] Ovakvu odluku ne možemo donijeti nasumce. Isus je rekao: “Tko nije sa mnom, taj je protiv mene.” [4] mislio je na doživotno putovanje, a ne samo preko vikenda.
Vjera koja funkcionira samo jednom tjedno neće ispuniti naše srce. Niti će to učiniti vjera koju smo rezervirali za trenutke kad se osjećamo loše ili one prolazne trenutke kad uživamo u prekrasnoj zbornoj pjesmi u nekoj srednjovjekovnoj kapeli. Način života koji se kreće između diktata Hollywooda i načela Božje riječi nema usmjerenja, isprazan je i bez prave svrhe. Srce koje ostaje podijeljeno između ljubavi prema svijetu i ljubavi prema Bogu, uskoro će prestati donositi unutarnji mir.
Prije izvjesnog vremena pročitao sam definiciju kršćanstva koju vrijedi prenijeti: “Pravo kršćanstvo, odvažno kršćanstvo – kakvo su prakticirali apostoli Pavao i Petar i tisuće drugih – nije za slabiće. Nije za malodušne, mlake, djelomice opredijeljene ili one koji povremeno idu u crkvu. Ono je za ljude ispunjene žarom, koji imaju odvažnosti reći: ‘Vjerujem Bogu i posvetit ću Njegovom cilju svaki svoj trenutak bez obzira na cijenu.”’ [5]
Odani Onome koji je bio odan nama
Ako još uvijek sumnjate u potrebu za potpunom i nepodijeljenom odanošću, sjetite se da je Bog svojom odanošću prema nama nadmašio našu odanost Njemu ma kako ona bila potpuna. On je za nas sve dao. “U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da živimo po njemu.” [6]
Možemo naći mnoge primjere duboke odanosti. Ali veći od primjera Ernesta Shackletona ili bilo kojeg drugog čovjeka jest neusporedivi primjer Isusa Krista koji je sebe dao za nas.
Reinder Briunsma
(Znaci vremena 4/2006, Zagreb)
- [1] Matej 22,37.
- [2] Jošua 24,15.
- [3] Matej 12,30.
- [4] Matej 4,19.
- [5] Mike Nappa, The Courage to be a Christian (West Monroe, La., Howard Publishing Co., 2001.), str. 35.
- [6] 1. Ivanova 4,9.