„Ova bolest nije smrtonosna – odgovori Isus kad to ču – već je određena za slavu Božju: da proslavi Sina Božjega.“ (Ivan 11,4)
Kristovo dvodnevno oklijevanje kada je čuo da je Lazar bolestan nije bilo posljedica zanemarivanja ili odbacivanja. … Ovo treba biti ohrabrenje svima nama. … Mi moramo počivati u Gospodinu i strpljivo čekati na Njega. Odgovor na naše molitve ne mora doći onako brzo kao što bismo željeli i ne mora donijeti ono što smo očekivali; ali Onaj koji zna što je za najveće dobro Njegove djece, dat će nam mnogo više nego što smo tražili ako ne izgubimo vjeru i ako se ne obeshrabrimo. (The Youth’s Instructor, 6. travnja 1899.)
U Kristovim mislima nisu bili samo Njegovi ljubljeni u Betaniji; On je morao razmišljati i o pripremanju svojih učenika. Oni su trebali biti Njegovi predstavnici u svijetu kako bi se Očevi blagoslovi mogli izliti na sve ljude. Zbog njih je Isus dopustio da Lazar umre. Da je izliječio njegovu bolest i vratio mu zdravlje, ne bi bilo učinjeno čudo koje je bilo najsnažniji dokaz Njegove božanske naravi.
Da je Krist bio u njegovoj bolesničkoj sobi, Lazar ne bi umro jer Sotona ne bi imao nikakve vlasti nad njime. U prisutnosti Davatelja života smrt ne bi mogla usmjeriti svoju strelicu prema Lazaru. … Dopustio je da Lazar prijeđe pod vlast smrti, a žalosne sestre gledale su kako njihovog brata polažu u grob. Krist je znao da će njihova vjera u njihovog Otkupitelja biti izložena teškoj kušnji dok budu promatrale lice svojega umrlog brata. Tako je On orezivao grane da bi mogle donijeti više roda. Znao je da će nakon borbe kroz koju su sada prolazile njihova vjera zasjati s mnogo većom silom. (The Youth’s Instructor, 13. travnja 1899.)
Svima koji žele osjetiti vodstvo Božje ruke, trenutak najvećeg obeshrabrenja vrijeme je kad je božanska pomoć najbliža. … Iz svake kušnje, iz svake nevolje On će ih izvesti s jačom vjerom i bogatijim iskustvom.“ (Isusov život, str. 433)
Preporučujemo:
