“Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,17)
“Svjetlost spoznaje slave Božje” vidjela se “na licu Kristovu”.
Gospodin Isus Krist bio je jedno s Ocem od vječnih vremena; On je bio “otisak njegove biti”, otisak Njegove veličine i veličanstva, “odsjev njegova sjaja”. On je došao na naš svijet kako bi objavio ovu slavu. On je došao na ovu grijehom pomračenu Zemlju da otkrije svjetlost Božje ljubavi, da bude “Bog s nama”. Stoga je za Njega prorečeno: “Dat će mu ime Emanuel.”
Došavši prebivati među nama, Isus je trebao otkriti Boga i ljudima i anđelima. On je bio Riječ Božja — Božja misao koja se mogla čuti. U molitvi za svoje učenike On je rekao: “Objavio sam im ime tvoje” — “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” — “da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” Međutim, ova objava nije dana samo Njegovoj djeci na Zemlji. Naš mali svijet udžbenik je svemira. Božja divna namjera milosti i tajne spasonosne ljubavi tema je u koju “anđeli žele zaroniti” i koja će se proučavati kroz beskrajne vjekove. Izbavljena i bezgrešna bića u Kristovom će križu pronaći svoj nauk i svoju pjesmu. Vidjet će se da je slava koja blista s Kristovog lica slava samopožrtvovne ljubavi. U svjetlosti s Golgote vidjet će se da je zakon te ljubavi pune samoodricanja — zakon života za Zemlju i Nebo; da ljubav koja “ne traži svoje” ima svoj izvor u Božjem srcu; da se u Onome koji je bio krotak i ponizan otkrio karakter Onoga koji prebiva u svjetlosti kojoj nijedan čovjek ne može pristupiti.
U početku se Bog otkrio u svim djelima stvaranja. Krist je bio Onaj koji je razastro nebesa i položio temelje Zemlji. Njegova je ruka postavila svjetove u prostoru i oblikovala poljsko cvijeće. “Učvrstio je bregove jakošću svojom. … Njegovo je more, on ga je stvorio.” (Psalam 65,6; 95,5) On je ispunio Zemlju ljepotom i zrak pjesmom. On je ispisao poruku Očeve ljubavi na svim djelima na zemlji, u zraku i na nebu. (Isusov život, str. 7,8)