“Priče o djevičanskom rođenju bile su prilično uobičajene u poganskim mitovima. Za ove se mitološke karaktere vjerovalo da su se rodili od božanski začetih djevica: Romul i Rem, Perzej, Zoroaster, Mitra, Oziris-Ajon, Agdistis, Atis, Tamuz, Adonis, Koribas, Dionizije.” (Hayyim ben Yehoshua,Pobijanje misionara, dio 1: Mit o povijesnom Isusu)
Navedeni citat samo je jedan primjer onoga što je brojnim znanstvenim krugovima, osobito u području komparativne
religije, postalo uobičajenim izjednačavanjem osnovnih kršćanskih predaja s drevnim bliskoistočnim mitologijama. Prema jednom suvremenom autoritetu na području proučavanja kulture, Nielu Gaimanu, postoje takozvane velike priče koje se neprestano ponavljaju u brojnim civilizacijama. Ove se priče razlikuju od kulture do kulture samo u nekim površnim detaljima (imena junaka), ali su u osnovi iste.
Osobito je omiljena tema uspoređivanje novozavjetnog izvještaja o Marijinom djevičanskom začeću i pretkršćanskih priča o rođenju bogova. Mnogi teoretičari religije, počevši još od Nietzschea, u priči o djevici koja Duhom Svetim začinje Sina Božjeg, kao što i gornji citat govori, vide samo ponavljanje starih mitova o rođenju bogova i heroja. Poradi utvrđivanja istine, iznijet ćemo (u sažetom obliku), mitove o Tamuzu, Adonisu i Romulu kako bismo ih mogli usporediti s pričom o Mariji i Isusu te vidjeti koliko su stvarno slični.
Poganski mitovi
Tamuzovo rođenje
Mit o Tamuzu potječe iz Babilona i vjerojatno je tijekom stoljeća (kao i svi drugi mitovi) prolazio kroz brojne promjene. Glavni likovi u tom mitu jesu najvjerojatnije povijesne ličnosti: Nimrod (kojega spominje i biblijska knjiga Postanak 10,8-10), vladar stare Babilonije (negdje oko 25/6 st. pr. Kr.) i Semiramida, asirska vladarica Babilona (zapravo kraljica majka, pravim imenom šamu-rami) iz 9. st. pr. Kr. Mitologija ove dvije stvarne osobe razdvojene stoljećima povezuje u brak, tvrdeći da je nakon Nimrodove smrti njegova supruga Semiramida ostala neudanom. Nakon što je zatrudnjela, svojemu je narodu ovu neočekivanu udovičku trudnoću objasnila time da je svojeg sina Tamuza začela s duhom Nimroda, koji je nakon smrti postao bogom Sunca. Tako je Tamuz dobio titulu sina Sunca, dok je Semiramida postala kraljicom neba.
Adonisovo rođenje
U ovoj degutantnoj priči Smirna, kći asirskoga kralja Teje (kojega povijest uopće ne poznaje), na poticaj Afrodite uspijeva zavesti vlastitog oca i na prijevaru začeti dijete s njim. Jedna verzija govori o tome kako se Smirna lažno predstavila svojem ocu kao nova priležnica. Kad je otac (koji se u nekim verzijama zove Cinira) saznao za prijevaru, htio ju je sasjeći nožem, no ona je uspjela pobjeći. Ipak, bogovi su je pretvorili u drvo (koje se i danas zove smirna ili mirta), iz kojega je onda iznikao Adonis.
Rođenje Romula i Rema
Mit o rođenju osnivača Rima započinje s pričom o kraljevstvu Alba Longa, kojim je u to vrijeme vladao Numitor. Njega je s prijestolja zbacio njegov brat Amulije te je, kako bi spriječio da se Numitoru rode muški potomci, naredio da kći zbačenog kralja, Rhea Sylvia, mora postati vestalskom svećenicom (koje su se zavjetovale na djevičanstvo). Ipak, Rhea Sylvia je začela Romula i Rema s bogom rata Marsom (u nekim verzijama mita spominje se silovanje). Kad je Amulije za to saznao, bacio je i nju i njezine sinove u rijeku, ali ih je spasio bog rijeke Tiberinus. On je predao sinove na brigu vučici koja ih je othranila, dok je njihovu majku uzeo za ženu.
Usporedba Novog zavjeta i poganskih mitova
Laž, prijevara, preljub, incest i slično značajke su poganskih mitova o djevičanskom rođenju bogova. Ljudske i božanske borbe za prevlast, tako karakteristične za pogansku mitologiju, počevši još od priča o nastanku svijeta (npr. babilonski mit Enuma Eliš), podloga su i glavna tema priča o rođenju Tamuza, Adonisa, Romula i Rema, kao i svih drugih mitova o božansko-ljudskim potomcima (koje ne možemo sve navesti u ovom članku, ali ih radoznali čitatelj može samostalno proučiti). Poganski mitovi naprosto vrve nasiljem koje svojim zamršenim pričama iznova opravdavaju.
Novozavjetni zapis o Marijinom začeću samo najpovršnije promatrače može navesti na pomisao o sličnosti s poganskom mitologijom. Usporedba zapisa o Mariji i navedenih antičkih mitova pokazuje kako razlika među njima, nasuprot Gaimanu, nije samo površnog karaktera. Ne radi se samo o tome da namjesto Semiramide ili Smirne imamo Mariju, nego i potpuno drugačiju priču s potpuno drugačijom porukom.
Prvo, Marija nije nikakva kraljica ili princeza, nego obična djevojka iz provincijskog Nazareta. U oči upada upravo ova običnost Marije i velika je šteta što su sami kršćani previdjeli ovaj veoma bitan detalj Marijinog identiteta, te u kasnijim apokrifnim evanđeljima ispredali priče o njezinom čudesnom rođenju i brojnim drugim nadnaravnim detaljima iz njezinog djetinjstva i rane mladosti. Uz to, u novozavjetnom izvještaju Marija ne dobiva neki osobit status, ona je samo jedna od Kristovih učenica, koja i sama prolazi kroz duhovno sazrijevanje i produbljeno razumijevanje značenja Isusove službe. Kada Elizabeta (majka Ivana Krstitelja) Mariju naziva “blagoslovljenom među ženama” (Luka 1,42), onda pasivna jezična konstrukcija jasno ukazuje na to da je Mariji podaren blagoslov, a ne da je ona izvor blagoslova. Kasniji teološki razvoj nauka o Mariji u povijesnom kršćanstvu nažalost je poništio ove oštre razlike između Novoga zavjeta i poganskih mitova, te Mariju prikazao gotovo kao neku novu Izidu ili Semiramidu.
Drugo, što je još bitnije, u novozavjetnom izvještaju nema nikakve laži ili prijevare, osobito ne nasilja iz poganskih mitova. Anđeo pristupa Mariji prijateljski, pozdravlja je riječima Raduj se! i govori joj o Božjoj milosti po kojoj ona treba postati majkom budućem kralju Izraela. Na Marijino zbunjeno pitanje o tome kako je uopće moguće da ona zatrudni kao djevica, anđeo joj objašnjava (Luka 1,35): “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.” Nema nikakvog tjelesnog dodira, nego samo, ako tako možemo reći, dodira sjene, za koji je nužan Marijin dragovoljan i radostan pristanak: “Evo sluškinje Gospodnje!” (1,38) Bog nju ne otima Josipu, ona će postati zakonitom Josipovom ženom kojoj on neće pristupiti kao muž sve do Isusovog rođenja (“dok ne rodi sina” u Mateju 1,25 jasno implicira kako Marija i Josip poslije nastavljaju normalan bračni život).
Treće, Bog je prikazan potpuno drugačije nego u politeističkim mitovima. On je, dakako, jedini Bog i nije nekada bio čovjek (poput Nimroda). On se ne bori za prevlast, pa ne mora ni pribjegavati kojekakvim trikovima; uz to, Mariju izabire po milosti i nema drugih, skrivenih motiva, osim rađanja Spasitelja (Matej 1,21).
Tako imamo priču bez nasilja bilo kakve vrste, tisućama svjetlosnih godina daleko od poganskih mitova, jer se ne razlikuje samo u imenima, nego u karakterima i u postupcima, što, na koncu, rezultira apsolutno drugačijom porukom. Napokon, ni Isus nije samo neka verzija Tamuza ili Romula, nego nenasilni Spasitelj, upravo onakav kakav proizlazi iz logike priče o Njegovom začeću. I, opet sasvim logično, taj nenasilni Spasitelj svoj zemaljski život skončava upravo kao najveća žrtva svjetskog nasilja, čime ne osniva neki zemaljski Rim, nego nebesko kraljevstvo.
Željko Porobija
(Znaci vremena 4/2005, Zagreb)