Mi smo odgovorni za svjetlo koje nam je dano

“Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze.” (Matej 7,14)
Blagi, voljeni učenik (Ivan) kaže: “Tko tvrdi: ‘Poznajem ga’, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.” (1. Ivanova 2,4) Božja riječ je vrlo jasna i određena. Opasno je predstavljati se kao Isusov sljedbenik, a na djelu Ga se odricati ravnodušnošću makar i prema samo jednom od Njegovih zahtjeva. Povijest reformacije uči nas da Kristova crkva ne treba nikad biti u zastoju i prestati s obnovom. Bog stoji na čelu i kaže, kao što je rekao Mojsiju: “Neka krenu.” “Reci Izraelcima da krenu na put.” (Izlazak 14,15) Božje djelo podrazumijeva stalno napredovanje. Korak po korak, Njegov narod kroz sukobe i kušnje napreduje do konačne pobjede. Povijest Crkve uči nas da se Božji narod ne treba držati ustaljenih teorija vjere, već mora biti spreman za novo svjetlo, za nove istine otkrivene u Njegovoj Riječi. Napredovanje istine u prošlosti, usred zablude i tame, pokazuje nam da većina ne cijeni svete istine i ne traga za njima. Oni koji su provodili obnovu poslušavši Božji glas — “Neka krenu” — bili su izloženi protivljenju, mučenju i smrti. Suočeni s uhićenjima i prijetnjama mučenjem i smrću, oni su istinu za svoje vrijeme ipak smatrali dovoljno važnom da bi je se uporno držali, radije žrtvujući svoj život nego uvjerenja. Nisu marili za život ako se on trebao žrtvovati za Božju istinu. Istina u naše vrijeme isto je tako važna kao i u dane tih mučenika. … Zamislite da su ljudi u Lutherovo vrijeme, da bi opravdali svoju neposlušnost Božjim zahtjevima, zauzeli stav: “Bog je milostiv i neće me osuditi zbog neprihvaćanja nepopularne istine. Ni naši intelektualci ni vjerski vođe je ne prihvaćaju. Kršit ću Božji zakon jer ga nitko u svijetu ne poštuje. … Zadovoljan sam svojom vjerom. … Prihvatit ću rizik i držat ću se većine.” Međutim, ako slijedim većinu, Biblija mi kaže da se nalazim na širokom putu koji vodi u smrt. Veličanstvo Neba poručuje: “Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze.” (Matej 7,14) Mi smo odgovorni za svjetlo koje postoji u naše vrijeme. Krist je gorko plakao nad Jeruzalemom zato što nije prepoznao vrijeme svojeg pohođenja (vidi Luka 19,44). Bio je to njihov dan — dan velikih prednosti i mogućnosti. … Gruba nezahvalnost, plitki formalizam i licemjerje koje je trajalo stotinama godina izazvalo je te suze nezadržive boli koje su potekle iz Njegovih očiju. (Letter 35a, 1877.)