Po prvi put u povijesti osječke crkve u subotu, 6. kolovoza 2016. godine, održan je susret svih nekadašnjih vjernika, koji su prije ili nakon rata iselili iz Osijeka i nastanili se po cijelom svijetu. Bio je to nezaboravan i godinama priželjkivan sastanak na koji se odazvao velik broj “iseljenika” koji su pristigli iz Amerike, Europe i Australije, zajedno s članovima svojih obitelji, te ispunili crkvenu dvoranu do posljednjeg mjesta.
Razdragana i nasmiješena lica, srdačni zagrljaji i poljupci, riječi dobrodošlice i onaj spontani žagor i veseli razgovori bili su siguran pokazatelj ozračja koje je potrajalo od početka do kraja i koje je upotpunilo bogat i sadržajan program pripremljen za tu subotu.
Susret je započeo u petak navečer molitvenim sastankom na kojem nam je pastor Ljubomir Jelić iz Njemačke govorio o važnosti molitve, kroz svoja osječka sjećanja i doživljaje. Subotnje prijepodnevno bogoslužje osmišljeno je kao svojevrstan vremeplov kroz povijest osječke crkve, u čemu su prvo sudjelovali pastori koji su u njoj radili ili su iz nje ponikli: Zvonko Pleško, Miroslav Lorencin, Ivan Đidara, Tihomir Sabo, Damir Posavac i Ljubomir Jelić. Uz njihovu pomoć pred nama su oživjele slike iz zlatnog doba crkve Osijek kad je ona brojila više od dvije stotine vjernika s više od pedesetero djece. Uz mnoštvo misijskih aktivnosti krštenja su bila redovita, njegovao se bogat glazbeni život, izmjenjivali sastavi i zborovi, održavali koncerti i nastupi, a uspješno je djelovao i nezaboravni puhački orkestar. Crkva Osijek bila je u to vrijeme, kako je jedan od govornika rekao, primjer i uzor svim drugim adventističkim crkvama. Ona je dala sedamnaestero pastora, što predstavlja svojevrstan rekord na ovim prostorima. Bila su to vremena revnosti i predanosti njezinih vjernika, nesebičnog rada u zadobivanje duša, one spontane jednostavnosti i privrženosti crkvi, bratske povezanosti i ljepote zajedništva svih njezinih generacija. Prisjetili smo se i ratnog vihora, izbjeglištva i rastanaka, akcija ADRE i prognanika iz Baranje, marljivih ruku u poslijeratnoj obnovi crkvene dvorane te raznih drugih događaja iz života naše crkvene obitelji. U tom slaganju kockica ovog zanimljivog mozaika pomogli su nam iznošenjem uspomenama iz djetinjstva i mladosti i osobnih zgoda i nezgoda Zlatko Ambruš, Branko Peulić, Dragoslav-Bato Filipović, Drago Jaklić i Dejan Čačija.
Iz usta naših govornika i nekad nestašne djece i mladih bilo je dirljivo slušati riječi zahvale upućenih svojim nekadašnjim učiteljicama subotnje škole, pastorima, roditeljima i svim starijim članovima crkve koji su s njima strpljivo radili, nosili ih i voljeli te ih, poput Mihajla Kiša, preko glazbe i orkestra zadobivali za Krista.
S puno poštovanja i ljubavi prisjetili smo se svih dragih osoba kojih više nema, ali koje su snažno i trajno obilježile povijest osječke crkve i imale jasnu viziju i cilj pred sobom: pripremiti naraštaje mladih za preuzimanje tereta Božjeg djela.
Snažnu i kratku poruku na temu sjećanja iznio je pastor Damir Posavac iz Australije: Bog nas nikada ne zaboravlja, već nas podsjeća na mnogo toga, a posebice na zavjet krštenjem koji smo učinili u mladosti, što predstavlja neraskidivu sponu između Njega i nas, osječkih sinova i kćeri.
Ljepoti ugođaja pri susretu doprinio je svakako i splet glazbenih točaka osječkog mješovitog sastava pod vodstvom Blanke Karl, solo izvedbe Pavla Škulca i nastup mladog pijanista Joshue Jaklića iz Sjedinjenih Američkih Država. Za potpuniji doživljaj poslužile su i video snimke i fotografije prikazivane prije i tijekom bogoslužja na velikom platnu, kao i izložba više od pet stotina slika iz raznih razdoblja osječke crkve na zidovima crkvenog predvorja. Na karti svijeta prikazani su svi koji su se iselili po cijelom svijetu, njih 250 (Europa 207, Amerika 17, Australija 32). U predvorju je postavljena i knjiga dojmova u koju su svi koji su to željeli upisali svoje dojmove i zapažanja. Kako bi se ovjekovječio ovaj jedinstveni susret, nakon bogoslužja je načinjena zajednička slika nekadašnjih i sadašnjih Osječana, za što jedva da je bilo dovoljno mjesta ispred propovjedaonice.
Nakon bogoslužja uslijedio je zajednički ručak, gdje su nastavljeni razgovori, pozdravljanja i druženja, i na kojem je doslovno šećer na kraju bila legendarna Ambruševa krempita. Za ovu prigodu pripremio je po jednu za svakog uzvanika Zlatko Ambruš iz Velike Britanije, sin pokojnih slastičara Ivice i Nade Ambruš, čije krempite pamte naraštaji Osječana.
Nakon ručka slijedilo je poslijepodnevno bogoslužje na kojem su sjećanja, uspomene i poruke iznosili nekadašnji Osječani Željko Bartolec, Anica Đidara, Vlado Kiš, Julijana Lorencin, Mili Vrančić i Borislav Branković. Bile su to riječi krcate osjećajima, dragim uspomenama, nostalgijom i zahvalnošću, ali i nadahnutim porukama koje su svaka za sebe bile male propovijedi.
Na kraju je pastor Ljubo Jelić iznio snažnu poruku u pravom adventističkom duhu, govoreći o znacima i događanjima u kršćanskom svijetu i svijetu uopće, stavljajući nam na srce da gajimo prisnu zajednicu s Bogom koja nas jedina može sačuvati u ovim završnim događajima pred Kristov sigurni i skori dolazak.
Nakon popodnevnog bogoslužja uputili smo se na poznatu osječku šetnicu uz Dravu i napravili još jednu zajedničku fotografiju za sjećanje ispred osječkog visećeg mosta. Prešli smo na lijevu obalu Drave, gdje smo sa zalaskom sunca, uz riječi iz Biblije i zajedničku pjesmu završili ovaj nezaboravni subotnji dan.
Sutradan, u nedjelju, u dvorištu crkve upriličena je još jedna vrsta neformalnog druženja. Uz pomoć braće iz Draža pripremljen je poznati baranjski fiši grah u kotliću, s kojim je okončao ovaj jedinstveni i neponovljivi susret Osječana.
Svatko od gostiju uputio se svojem domu, obogaćen za susret koji je svima nama uspio ponuditi predokus Neba, dodati još jednu dragocjenu uspomenu u zlatnu škrinjicu sjećanja na svoj grad Osijek i svoju crkvu. U zraku je ostalo lebdjeti pitanje: Hoće li ikad više biti prigode za ovakvo okupljanje, ili će naš Isus doći prije i odvesti nas sa sobom na oblaku slave?
Gordana Balašević