Jutarnji stih

Milosrdni Samarijanac – 1. dio

„Tada, najedanput, ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: ’Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?’“ (Luka 10,25)

Pozorno i bez daha veliko mnoštvo je očekivalo Isusov odgovor. … Ali Krist, koji poznaje srca, razumio je namjeru i svrhu svojih neprijatelja. On je odgovor prepustio učitelju Zakona koji je postavio pitanje i rekao: „Što stoji pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?“ … Učitelj Zakona je odgovorio: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!“

Učitelj Zakona je postavio jasno, odlučno pitanje, a i odgovor je bio tako jasan i odlučan. … Odgovarajući na pitanje: „Što stoji pisano u Zakonu?“ učitelj Zakona je zaobišao mnoštvo ceremonijalnih i ritualnih odredaba  kao nemaju nikakve vrijednosti i naglasio samo dva velika načela o kojima ovisi sav Zakon i Proroci, i Isus je pohvalio njegovu mudrost pa je rekao: „To vrši pa ćeš živjeti!“

Da bi odgovorio na pitanje tko je moj bližnji, Isus je ispričao usporedbu o milosrdnom Samarijancu. On je znao da Židovi smatraju svojim bližnjima samo pripadnike svojega naroda, a da s prijezirom gledaju na neznabošce nazivajući ih psima, neobrezanima, nečistima, okaljanima. Međutim, više od svih ostalih prezirali su Samarijance. Ipak, Isus je rekao: „Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napol mrtva pa odu.“ …

I dok stradalnik tako leži, prolazi neki svećenik samo pogledavši ranjenika i, budući da se nije htio izlagati tegobama i troškovima u pružanju pomoći, prešao je na drugu stranu. Onda prolazi i levit. Radoznao, zaustavlja se i gleda ranjenika; ali u njemu nema nikakvog osjećaja sažaljenja koji bi ga naveo da pruži pomoć čovjeku na samrti. Njemu se nije dopadala misao da nešto treba poduzeti pa budući da misli kako to nije njegov posao, i on prolazi. Oba ta čovjeka obavljala su posvećen posao, tvrdila su da poznaju Pisma i da ga znaju tumačiti. Oni su se školovali u školi nacionalnog licemjernog pobožnjaštva i postali su sebični, uskogrudni i isključivi, nisu osjećali nikakvo sažaljenje ni prema kome ako nije bio Židov. Gledali su ranjenika, ali nisu mogli odrediti pripada li njihovom narodu ili ne. Lako je to mogao biti čak i Samarijanac – pa su se okrenuli od njega. (Signs of the Times, 16. srpnja 1894.)


Komentiraj