Više od sedamdeset mladih sudjelovalo je na misijskoj školi Relay održanoj u Splitu od 29. srpnja do 11. kolovoza, učeći se načelima misijskog dosezanja i na licu mjesta primjenjujući naučeno među građanima i turistima u Splitu. Misijsku školu, organiziranu kroz suradnju Odjela mladeži Jadranske unije konferencija i Transeuropske divizije, sačinjavala su dva modula: 1. Temelji omladinskog kršćanskog dosezanja kojeg su provodili Michael Hamilton, vođa Odjela za subotnju školu pri TED-u i Paul Tompkins, vođa Odjela mladih pri TED-u; i 2. Kršćanska etika, čiju je nastavu provodio Željko Porobija, dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu. Dok se prvi modul bavio načelima evanđeoskog dosezanja, upoznavanjem vlastitih duhovnih darova, strukturiranjem svjedočanstva o vlastitom obraćenju i vjeri, i drugim srodnim temama; u drugom modulu bilo je riječi o zamršenim etičkim problemima s kojima se kršćani suočavaju, poput eutanazije, abortusa, neborbenog služenja u vojsci, i slično.
Jedan i drugi modul su sadržavali teoretski i praktični dio. Teoretski dio se sastojao u prijepodnevnoj nastavi, koja se odvijala nakon jutarnjeg bogoslužja na kojima su duhovne misli, osim spomenutih predavača, iznosili i drugi adventistički propovjednici: Kristijan Mojzeš, pastor crkve u Splitu u kojoj se ova škola održavala; Aleš Kavkler, pastor crkve u Mariboru; Zlatko Musija, predsjednik Hrvatske konferencije, i Bobo Marčeta, vođa Odjela mladeži Jadranske unije — uz Zlatka Musiju glavni inicijator i organizator ovog događaja. Praktični dio se sastojao od raznih zadataka i razgovora u vezi spomenutih tema, te onog najznačajnijeg: praktičnog misijskog rada koji se kroz ova dva tjedna odvijao ulicama Splita nakon večernjih bogoslužja.
Noseći majice s natpisom “Jesus [srce] Split”, mladi misionari su bili podijeljeni u više skupina s različitim zadacima: pjevanje duhovnih pjesama pored štanda s besplatnom literaturom u Marmontovoj ulici, dijeljenje traktata i dopisnica za dopisnu biblijsku školu; zatim dijeljenje balona za djecu i boca s vodom za fizički žedne prolaznike, na čijim je etiketama na hrvatskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku napisana i poruka za sve koji osjećaju duhovnu žeđ: “Tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14); te anketiranje građana i turista o njihovim duhovnim i vjerskim svjetonazorima i praksama. Nakon svake misijske večeri uslijedilo bi bogoslužje zahvalnosti na kojem su mladi razmjenjivali iskustva u dijeljenju svoje vjere i adventističke poruke s prolaznicima najrazličitijih svjetonazora i opisivali situacije u kojima su posebno uočili Božje djelovanje.
Podijeljene su stotine dopisnica za Dopisnu biblijsku školu, traktata i knjiga, uključujući i Put Kristu. Međutim, najvidljiviji uspjeh i Božji dar mladim misionarima Relaya, ali i građanima i turistima Splita, bio je takozvani Relay café, organiziran u dvorištu splitske crkve. Nije se radilo o uobičajenom café baru, već posebno organiziranom druženju četvrtkom navečer, na kojemu su posjetitelji mogli uživati u besplatnim palačinkama, vaflima, soku, masaži, vokalnoj i instrumentalnoj glazbi uživo i iznad svega, dobrom razgovoru. Zadivljujuće je kako su mladi, većinom potpuno neiskusni u takvim situacijama, uspjeli skladno i koordinirano, svaki sa svojim zadatkom, primiti više od 150 gostiju.
Iako je cilj bio ponajprije ostvariti kontakt i razviti prijateljstvo s ljudima u Splitu, razgovori su, zbog duhovne gladi posjetitelja, neizbježno odlazili u dublje teme, dodirujući se mnogih relevantnih poruka koje Biblija poručuje ovom naraštaju. Mnogi posjetitelji su na odlasku razmjenili kontakte s mladim misionarima ili uzeli poklon-knjigu. Ovaj događaj, iako se odvio samo dva puta, ostavio je dubok dojam samim time što je sve bilo besplatno, ali i time što je sadržaj koji se tamo nudio bio i po karakteru drukčiji od onoga što se najčešće nudi u gradu: umjesto zaglušujuće glazbe – smirene i radosne kršćanske pjesme i skladbe na klarinetu, gitari i irskoj fruli; umjesto alkohola – voćni sok; umjesto ogovaranja i površnih razgovora – prijateljski nastrojeni i duhovno i intelektualno oplemenjujući razgovori. Međutim, za sve to želimo dati slavu samo Bogu, svjesni da sve ne bi uspjelo da nije bilo Njegove pomoći, sile i vodstva, za što se molila i posebna skupina u bogoslužbenoj dvorani čiji je zadatak za vrijeme događaja bio upravo to — moliti se Bogu za pomoć, slično Mojsiju za vrijeme bitke s Amalečanima (Izlazak 17,11). Dok se u slučaju starozavjetnog Izraela radilo o fizičkoj bitci, ovdje se radilo o duhovnoj bitci koju Bog vodi za dragocjene duše koje je stvorio i otkupio, te koristi svaku priliku da ih dovede u kontakt sa svojom Riječi, koristeći u svojoj milosti čak i nas. Svjesni smo da su se naša braća i sestre iz cijele Hrvatske molili za nas prije i tijekom ova dva tjedna, i za to smo od svega srca zahvalni. Osim toga, zahvalni smo i splitskoj crkvi na ustupanju divnog i funkcionalnog prostora crkvene zgrade i svakoj pruženoj potpori, bez čega se ovo ne bi moglo ostvariti.
Engleska riječ relay, kojom je nazvana ova misijska škola, ima više značenja: poslati, prenijeti, smijeniti… Doista smo uvjereni smo da je tijekom ova dva tjedna poslan i prenesen barem dio Božje poruke građanima i turistima u Splitu. Ono što preostaje jest moliti se da Bog čini da posađeno sjeme raste (1. Korinćanima 3,7), ali i da pošalje mlade koji će odvojiti bar jednu godinu svog života da zalijevaju posađeno i siju novo, pridružujući se projektu “Godina za Krista” koji će okupiti misionare voljne da žive i služe u Splitu.
Međutim, u gore navedenim značenjima riječi relay, jedno je izostavljeno, a to je štafeta, što prikladno opisuje ono što se sada odvija, a to je prenošenje odgovornosti propovijedanja vječnog Evanđelja na novi, mladi naraštaj adventista. U jednoj od propovijedi, koju je održao pastor Kavkler, slušali smo kako su prilike da Isus dođe propuštene 1860-ih i 1900-ih godina, jer adventisti nisu svim umom shvatili niti svim srcem prihvatili poseban zadatak koji im je Bog povjerio. Zbog toga su štafetu morali predati novom naraštaju, i svjedočiti nastavku sve većeg razvoja grijeha i patnje na ovom svijetu, uključujući i dva svjetska rata koja su mogla biti izbjegnuta da je Isus ranije došao. Na kraju propovijedi nam je upućen poziv da ne napravimo istu pogrešku, već da prihvatimo evanđeosku štafetu s namjerom da je ne predajemo sljedećem naraštaju, jer, kako je to Paul Tompkins rekao u subotu poslijepodne, “poruka adventizma je uvijek bila navijestiti Evanđelje cijelom svijetu u trenutnom naraštaju”. Vjerujem da nitko od nas ne želi znati daljnji razvoj grijeha i patnje i da će zato mladi adventisti sve korisno znanje, iskustvo i ideje koje su stekli kroz nezaboravna dva tjedna u Splitu prenijeti (relay) u svoje mjesne crkve, uključujući i konkretne projekte koje su TED i JUK spremni poduprijeti i financirati.
Uz to je potrebno, kako je Željko Porobija naglasio u svojoj zadnjoj poruci, da svatko od nas bude svjestan da nije samo neovisan pojedinac u crkvi, poput člana nekog kluba koji ulazi i izlazi po želji, već ud Kristovog tijela (Efežanima 1,23) kojeg je On ugradio u crkvu s posebnom ulogom. Stoga svatko od nas treba razumjeti i ispunjavati ulogu koju je Bog dao upravo njemu, i pritom ne slušati neke druge glave (zamislite kako bi bilo da vaša ruka sluša tuđu glavu!), već samo jednu i jedinu Glavu crkve — Krista (Efežanima 1,22), kako bi se Božji karakter obnovio u Njegovom narodu i svjetlost vječnog Evanđelja obasjala cijeli svijet, uključujući i Split, kojeg Isus voli i zato želi pripremiti za svoj dolazak.
Matija Kovačević
[nggallery id=4]