Duhovnost

Moćna vojska

“Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.” (Filipljanima 1,6)

Jeste li se ikada pokušali igrati asocijacija riječi. Primjerice, ako kažem riječ sunce, koje će vam slike najprije pasti na um? Možda će neki od odgovora biti: vrućina, jaka svjetlost, ljetni praznici, ekcem, pjege. Drugi će možda reći: proljeće, suša, pustinja, surfanje, plivanje ili dan. Nema sumnje, asocijacija će ovisiti o iskustvu koje svaka osoba ima vezano uz sunce.

Prije više godina posjetio sam Adis Abebu u Etiopiji. Za mojega boravka imao sam priliku posjetiti adventističku školu, koja je od glavnog grada udaljena nekoliko sati vožnje a smještena je u divnoj prirodi. Tijekom mojega boravka u Etiopiji uočio sam da se tamo naširoko koriste konji. Neki se koriste u taksi službi, neki da djecu prebace do škole, a neki u kolicima na dva kotača prevoze razna dobra i proizvode. Pravo je čudo što nisam zapazio nijednog kako galopira prostranim ravnicama noseći na sebi svoje ponosne i veličanstvene jahače. Uvijek sam pokušavao održati pristojan razmak između sebe i tih velikih životinja, a pun sam divljenja hrabrosti i umijeću onih koji se na konju osjećaju kao kod kuće.

Dok sam razgledao kampus, jedna danska obitelj koja je pripadala službenicima škole pozvala me na ručak. Nisam se iznenadio što je tema razgovora za vrijeme ručka bila o konjima. Nevino sam objavio svoje nepoznavanje tih divnih životinja. Ali kad je moj domaćin, s čuđenjem shvatio da ja u stvarnosti nisam nikada ni sjeo na konja odmah je obznanio svima prisutnima: “Pođimo svi na jahanje! Za našeg ću gosta pronaći jednog dobrog konja.”

Svi moji prosvjedi i moljenja jednostavno su shvaćeni kao skromnost jer sam u trenu bio podignut na najvećeg konja kojeg sam ikad vidio. Sigurno se još tko nekad našao u tako neugodnoj situaciji poput mene tada, jer je moje sedlo bilo dizajnirano s ručkom (neki će to možda nazvati “rog”) ispred mene. Sljedećih šest sati držao sam se za tu ručku pokušavajući preživjeti pokrete konja, pažljivo se pomičući u sedlu s jedne na drugu stranu kako bi moj donji dio tijela bio ravnomjerno raspoređen. Tijekom ove duge teške kušnje, činilo se da nas sunce prži, ali sam bio prezauzet s onim što se događalo ispod mene da bih mogao svoju pozornost usmjeriti na išta iznad mene. Nisam imao kapu, a kako nikad nisam imao previše bujnu kosu, sunce je imalo slobodan pristup i pržilo mi glavu. Slijedećih nekoliko dana koji su uslijedili nakon mog jahanja nisam se mogao niti češljati niti sjesti. Stoga će moje asocijacije uz riječ sunce uključiti riječi strah, Afrika, češljanje, konj, nikad više, uspio sam, kapa, stajanje i sedlo s rogom.

Kad čujem izraz moćna vojska, odjednom mi se stvara ova asocijacija: Ellen G. White, mladi, Isusov drugi dolazak, kraj svijeta, izazov, vizija, crkva, budućnost, kasno, danas i hitnost. Ellen G. White dala je vrlo snažne izjave koje se odnose na mladež i njihovu uključenost u misiju Crkve. Ne samo stoga što su mladi sastavni dio Crkve, već i zbog jedinstvenog duhovnog iskustva koje će imati svaka mlada osoba kroz jedno takvo uključivanje. Poslušajte ovaj uzbudljiv primjer:

“Oni su suradnici anđela; zapravo, to su ljudska oruđa preko kojih anđeli obavljaju svoju misiju.” (Ellen G. White, Odgoj, str. 241)

Premnogo mladih kršćana danas — nije bitno u kojem ste dijelu svijeta — kad pogledaju na sebe, kažu: “Nemam ništa što bih bilo kome drugome mogao dati! Moje je duhovno iskustvo tako ograničeno, ako ga pokušam podijeliti s nekom drugom osobom, ništa neće ostati niti za jedno od nas!” Ako se tako osjećaš, dopusti mi da ti kažem kako je, premda tvoji osjećaji mogu biti dovoljno stvarni, stvarnost posve drukčija. Pogledajmo ponovno sliku koju nam je Ellen G. White ocrtala — kako anđeli koriste ljudska oruđa da bi obavili svoj posao. Zamisli čime sve to može rezultirati, ne samo u tvom životu nego i u životima onih koje su anđeli preko tebe dotaknuli?

Podsjetit ću te na dva dobro poznata biblijska događaja.

Prvi govori o proroku Bileamu kojeg je kralj Balak pozvao u Moapsku zemlju kako bi prokleo Božji narod, Izraelce. Bileam je krenuo kralju Balaku, ali tek što je krenuo, anđeo je za njega imao poruku. Jedino oruđe kojim se mogao poslužiti bio je prorokov magarac.

“Zatim je magarac, najgluplji od svih životinja progovorio i ukorio jednog od najmudrijih ljudi. Obuzet strahom od onoga što se dogodilo i dršćući od straha priznao je: ‘Zgriješio sam’.” (Herbert Lockyer, All the MEN of the Bible, str. 65)

Dobro za Bileama, a što je s magarcem? On nije razumio značaj događaja. On svoje iskustvo nije mogao ni sa kim podijeliti. Nastavio je svojim putem, nimalo pokrenut moćnom prisutnošću i djelovanjem anđela preko njega. To je iskustvo trebalo promijeniti život i osobno duhovno iskustvo ljudskog bića. Očito u blizini nije bilo nikoga tko je bio spreman biti upotrijebljen, tako da je Bog izabrao drugo oruđe. Žalosno, zar ne?

Drugi događaj zapisan je u Luki 19,37.39. i 40. Dok je Isus jahao prema Jeruzalemu “… poče sve mnoštvo učenika radosno i glasno hvaliti Boga za sva čudesa koja su vidjeli… Tada mu rekoše neki farizeji što su bili među narodom: ‘Učitelju, zabrani to svojim učenicima!’ On odgovori: ‘Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati.’” Ponovno vidimo kako Bog želi upotrijebiti ljudska bića u objavljivanju Evanđelja. Ako ne želimo da nas Bog upotrijebi ili ako Mu ne dopustimo, On će izabrati druga oruđa, jer ništa ne može zaustaviti Božje planove. Dakako, naša nespremnost da odgovorimo pozivu lišit će nas mnogih blagoslova i dokaza Božjeg djelovanja i u ove naše dane.

Sa skupinom mladih bio sam u jednoj od najsiromašnijih europskih zemalja, gradeći prvu adventističku crkvu u toj zemlji. Skupinu su sačinjavali mladi iz raznih europskih zemalja, a jedan od sudionika dovezao je stari kamionet peugeot 505 koji je naprijed imao dva sjedišta a otraga otvoreni prostor za prijevoz razne robe. Svakako da je peugeot dobro iskorišten prevozeći svakog dana sudionike tima na gradilište i s njega između ostaloga. Začuđujuće je kako se mnogo ljudi može smjestiti u jedno takvo vozilo. Skupina mladih bila je doista spektakularan prizor: dan je otpočeo u čistoj odjeći, uz pjesmu, smijeh, spremnost za zacrtani cilj dok se vozilo sporo kretalo ulicama; zatim povratak nakon radnog dana, još uvijek sretni i raspjevani, ali prljavi i umorni — spremni za tuširanje, druženje, bogoslužje i zasluženi noćni odmor.

Mjesna policija, koja je bila neprestano prisutna, vrlo aktivna i spremna za svaku priliku da uhvati “prekršitelje” i tako stvori dodatni dobrodošli prihod na vježbi, čini se da je bila slijepa za kretanje naše mladeži po gradu. Jednog me je dana neki mladić povezao na mjesnu tržnicu po cement i nekoliko kutija čavala. Na povratku prema gradilištu sjedio sam otraga u otvorenom dijelu vozila budno pazeći na naš dragocjeni građevinski materijal, dok je mladić upravljao vozilom. Kad smo nakratko stali prije nego što smo pozorno prešli raskrižje čuli smo oštar zvuk policajčeve zviždaljke. Okrenuli smo se oko sebe i, doista, policajac nas je zaustavljao.

Stali smo.

Policajac je prišao mladom vozaču i dao mu znak da izađe iz vozila. Budući da sam ja bio suputnik, nije želio moje miješanje, već se obratio mladiću. Policajac je objašnjavao svoje namjere na lokalnom jeziku koji ni vozač ni ja nismo razumjeli. Ipak, značenje je bilo jasno. Mladi vozač počinio je vrlo ozbiljan i skup prekršaj. Biti stranac, s automobilom strane registracije, imati stranu vozačku dozvolu, i biti mlad — a da ne spominjemo i nerazumijevanje ičega što je rečeno — iz nekog nam razloga nije olakšalo situaciju. Prirodno, ovaj se mladić jako zabrinuo.

U tom trenutku policajac je svoju olovku stavio na notes. Potpuno nepoznati stranac prišao je automobilu, pogledao policajca i počeo mu govoriti nešto vrlo glasno i brzo. Policajac je izgledao zbunjen i mahao čovjeku neka se makne, ali ovaj to kao da nije primjećivao. Policajac se počeo ljutiti i vikati na čovjeka, ali je on i dalje govorio. U središtu sve te galame čuo sam jednu riječ na lokalnom jeziku koju sam razumio: “kicha” (crkva). Činilo se da policajac ima problema usredotočiti se na svoj notes dok je bio obasut argumentima našeg posjetitelja. Policajac je napokon odustao, zatvorio svoju bilježnicu, slegnuo ramenima i otišao. Stranac nas je nakratko pogledao, široko se nasmiješio i nastavio svojim putem, dok smo mi polako kretali sa svojim građevinskim materijalom za crkvenu zgradu. Kad se na kraju dana skupina mladih okupila na bogoslužju, mladi je vozač ispričao ostalima naše iskustvo i s uzbuđenjem zaključio: “Znam da sam danas sreo anđela!” — bilo je to iskustvo koje će uvijek čuvati.

Kakve veze ovo uopće ima s “moćnom vojskom”?

Vratimo se opet na Ellen G. White. Ona je imala predivne vizije za tebe, mladu osobu, danas. Prepoznala je veliku mogućnost mladih ljudi da pomognu izboriti pobjedu za Gospodina na kraju vremena i koristila je ilustraciju — mladi kao vojska. Vjerojatno ste već čuli ovo često citirano izvješće: “S takvom vojskom pravilno izvježbanih djelatnika kakva bi mogla biti naša mladež, kako bi se brzo vijest o razapetom i uskrslom Spasitelju, koji će uskoro doći, mogla odnijeti cijelome svijetu!” Ovaj citat izlazi na površinu kad kao Crkva želimo ohrabriti mlade u radu za Gospodina. Tako mi nastavljamo citirati ovo jedan drugome kao da se trebamo podsjetiti na važnost mladih u širenju Evanđelja. Ja ne kažem da odgovornost za duše treba prebaciti na druge. Bog očekuje da svaka mlada osoba, svatko od vas, sudjeluje u toj misiji. Mi ne govorimo o običnoj vojsci; mi govorimo o moćnoj vojsci. Možda vas riječ moćna asocira na riječi velika, ogromna ili brojčana. To je u redu, ali ne i u ovom kontekstu. Čini se da Biblija kršćansku moć i silu važe drukčijim mjerilom: “Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada.” (Izreke 16,32)

Ljudski gledano, apostol Pavao bi mogao biti smatran moćnim čovjekom kad je progonio kršćane. On je “pak pustošio Crkvu; idući iz kuće u kuću izvlačio je iz njih ljude i žene te ih predavao u tamnicu” (Djela 8,3). I on je “disao prijetnjom ubojstva protiv učenika Gospodnjih” (Djela 9,1).

Dogodilo se to dok je “moćni” Pavao bio na putu za Damask da se bori, da mu se Gospodin pokazao i oslijepio ga, oduzeo mu ljudsku snagu i prisilio ga da se suoči sa stvarnošću što je doista moć u Božjim očima. Za svoje službe Pavao je potpuno shvatio što je to istinska snaga nakon obraćenja. “Prema tome, vrlo ću se rado — radije nego da tražim oslobođenje — hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kad god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,9.10)

Važno je upamtiti ovo: da bi Bog mogao upotrijebiti svakoga od nas, moramo Mu dopustiti da radi s nama i u nama.

Vrlo dobar primjer ovoga dan nam je u Starom zavjetu. Božji je narod mnogo godina lutao pustinjom. Mora da su osjećali pravo olakšanje kad su se približili utvrđenom gradu Jerihonu nakon što se upravo navršilo četrdeset godina lutanja pustinjom. Možda vas situacija podsjeća na jednu drugu bitku koja se održala mnogo godina kasnije, kad se dječak David suočio s dobro izvježbanim i posvemašnje borilački opremljenim Golijatom. U oba slučaja moć nije bila u broju niti u osobnoj snazi, već u želji da se učini Božja volja. “Jerihon je prkosio izraelskoj vojsci i samome Bogu. I dok su gledali izraelsku vojsku kako jednom dnevno maršira oko grada, bili su u panici, ali gledali su na svoju jaku obranu i jake visoke zidove i osjećali se sigurnima da mogu odoljeti svakom napadu. No, njihovi su se jaki zidovi odjednom počeli rušiti sa zaglušujućom bukom poput najglasnijeg groma, i Jerihonci su bili paralizirani od užasa i nisu se mogli oduprijeti.” (Testimonies, sv. 4, str. 163)

Pustinjska vojska protiv utvrđenog grada; spremni ljudi protiv divovskog cilja; ljudi koji su rekli Bogu da, premda nisu razumjeli kako će postići svoje namjere, bili su spremni učiniti ono što je od njih tražio. To se jasno očitovalo u završnici. Nemoguće se dogodilo. Dok je Ellen G. White u viđenju gledala kraj povijesti ovog svijeta, vidjela je nešto što je izgledalo kao nemoguć cilj; ali je također vidjela što može učiniti spremna vojska mladih ako prihvate Božji poziv. Možda ćete reći: “Ali ja se nemam s čime boriti! Nemam iskustva u duhovnoj borbi!” Nije ga imao niti dječak pastir — David. Kad se sučelio s Golijatom, krenuo je naprijed s jednim talentom koji mu je Bog dao i dragovoljno krenuo u borbu u Gospodnjoj vojsci. Mi još uvijek, nakon nekoliko tisuća godina govorimo o njemu. Za to mu je bila potrebna disciplina duha, čistoća srca i misli. Ovo je vrednije od sjajnog talenta, fizičke snage ili znanja. Običan um koji je naučen poslušati “tako kaže Gospodin” bolje je kvalificiran za Božji posao nego što su oni koji imaju sposobnosti ali ih ne upotrebljuju. “Ljudi se mogu ponositi svjetovnim stvarima, ali ako oni nemaju poznavanje o istinitom Bogu, Kristu, Putu, Istini i Životu; oni su jadnog znanja i njihovo će znanje propasti zajedno s njima. Svjetovno znanje je sila, ali poznavanje Riječi koja ima preobražavajući utjecaj na ljudski um je neprolazno.” (Ellen G. White, Maranatha, str. 63)

Shvaćaš li sada bitku? Znaš li zašto Bog želi i tebe pridobiti?

Bog ima čežnju za svako ljudsko biće, da svatko od njih s Njim provede cijelu vječnost. Ako osoba ne posjeduje osobno poznavanje Riječi s njezinim “preobražavajućim utjecajem”, ona ili on će propasti — a tako nas je malo!

Upamtite, moćnu vojsku ne čini broj vojnika jedne vojske, već njihov odnos prema toj bitci. Ista vojska koja je osvojila Jerihon kasnije je poražena, jer su se umjesto na Boga oslonili na pobožnu vanjštinu (prisutnost kovčega). “Izraelci su zaratili s Filistejcima, bili poraženi i četiri ih je tisuće pobijeno. Hebreji su se prestrašili. Znali su: ako drugi narodi čuju o njihovu porazu i oni će biti ohrabreni zaratiti protiv Izraelaca. Starješine u Izraelu su shvatile da je njihov poraz zato što Božji kovčeg nije bio s njima. Poslali su u Šilo po kovčeg zavjeta. Razmišljali su o svom putu kroz Jordan, o lakom osvajanju Jerihona, kad su nosili kovčeg kako je jedino što je bilo potrebno bilo nositi kovčeg sa sobom i oni bi pobjeđivali svoje neprijatelje. Oni nisu shvatili da je njihova snaga bila u njihovoj poslušnosti Zakonu koji je počivao u kovčegu i predstavljao samoga Boga.” (Ellen G. White, Spiritual Gifts, sv. 4A, str. 105)

Možda ćemo reći da moćna vojska mladih ljudi, o kojima je Ellen G. White govorila, mora biti “dobro uvježbana”. To je točno, ali ako je odlučujući čimbenik te vojske unutarnje stanje, tada i uvježbavanje mora biti duhovno — spremnost za slušanje Božjega glasa, razgovor s Bogom u molitvi, svakodnevna služba Bogu, i to ne samo u sedmi subotnji dan, proučavanje Njegove otkrivene volje i namjera te usvajanje Pavlovih riječi: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20)

Dođite! Uključimo se jer “cijelo Nebo … iščekuje naše traženje mudrosti i sile.” (Ellen G. White, Gospel Workers, str. 92) Cilj je jasan: novo nebo i nova Zemlja. Nema više boli i patnje. Nema više suza. Nema više rata ili sukoba. Nema više smrti. Nastupa stvarnost u kojoj će “Zemlju posjedovati pravednici i živjet će na njoj dovijeka” (Psalam 37,29); u kojoj “nijedan građanin neće reći: ‘Bolestan sam!’” (Izaija 33,24); i “u njemu više neće čuti ni plača ni vapaja” (Izaija 65,19).

Iskusi tu radost da budeš dijelom Božje moćne vojske mladih!

Podijeli