“Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5)
Pred ljudskim bićima otvaraju se sjajne mogućnosti za razumijevanje neistraživih bogatstava Božje mudrosti. U tom poslu, koji se ne može ostvariti ničim manjim od božanske sile, ništa se ne može dovesti do savršenstva bez suradnje ljudskog bića. Tada se božansko i ljudsko stapaju, kao u životu Božjeg Sina. … Iskreni kršćanin, pošto prihvati milost, osjeća da njegov uspjeh u potpunosti ovisi o Kristu. Tu je Izvor božanske snage. On ne nameće nikakve zahtjeve zasnovane na vlastitim zaslugama i nema se čime pohvaliti pred Nebom. Osjeća vlastitu slabost i nedostojnost, i uvjeren je da se njegov karakter mora promijeniti. Poniznost i samoodricanje otkrivaju da je duša vidjela Isusa. Srce koje je skrušeno Kristovim Duhom postupat će na osnovi načela. Takav je čovjek dionik božanske naravi. … U svojem svakidašnjem radu i govoru on predstavlja Kristov karakter. … Kakva je korist da njegujemo ponosit duh, a molimo se za poniznost? Kakva je korist žudjeti za prijateljstvom i odobravanjem svijeta, a moliti se za naklonost Neba? Kakva je korist prepuštati se strastvenom temperamentu, koristiti nekršćanske riječi, a onda tražiti Kristovu krotkost? To nije bdjenje u molitvi. U nedostatku vjere koja svoju snagu očituje ljubavlju i čisti dušu leži tajna neuslišane molitve. … Kažem vam u ime Gospodnje — ako Crkva ustane i u Božjoj snazi bude ispunjavala svoje obveze posvećujući svaku sposobnost Bogu, Duh Gospodnji izlit će se u izobilju. … Nekima koji tvrde da su kršćani potrebno je istinsko obraćenje. Oni žele da ih Bog prihvati i usputno se mole da budu prihvaćeni, a ipak u želji za zaradom, u svojoj svjetovnosti i sebičnosti, u svojem zakidanju Boga, odvajaju se od Njega. Njegova osuda visi nad njima zbog njihove sebičnosti i svjetovnih žudnji. Njihove molitve bit će potpuno uzaludne ako se ne pokore uvjetima precizno navedenim u Božjoj riječi. … Nepostojanost mnogih koji ispovijedaju da su kršćani — padanje u grijeh, kajanje i ostajanje u istom patuljastom duhovnom stanju — rezultat je svjetovnosti i neposvećenosti života. Kristova spasonosna milost namijenjena je svakidašnjem životu. Krist nije došao da čovjeka spasi u grijehu, već od grijeha. Načela istine, prihvaćena u srcu, posvetit će život. (Manuscript 35, 8. siječnja 1893. — “Nakladničko djelo”)