Danasnji krscanin

Molitva izgovorena s pola srca

Pri zalazećem suncu odražavali su se obrisi krošnji trnovitih stabala ravnih vrhova dok sam gledala s naših vrata. Bio je to prizor koji mi je najjasnije govorio da se nalazim u Africi, ali sam mu posvetila samo prolaznu pozornost. Infekcija koja je zacrvenila oči našeg petnaestomjesečnog sina zaokupljala je svu moju pozornost. Tri dana smo mu ukapavali kapi u oko, ali bez rezultata.Dobiti liječničku pomoć bilo je vrlo složeno. Istina, naše malo selo Tot imalo je sada javni telefon,
četiristotinjak metara od naše kuće. Ali iako su žice bile čitave i akumulatori napunjeni, moglo je proći i nekoliko sati dok poziv ne dopre do našeg liječnika u gradu.

Mogli smo poći automobilom. No čak i da smo se mogli izvući uz kamene ploče slične stubama u istočnim planinama, još uvijek bi pred nama bila pustinja koju je trebalo prijeći neasfaltiranim cestama dok ne bismo stigli do napučenijih krajeva. Na jednom prijašnjem putovanju inače osmosatno putovanje pretvorilo se u dvodnevno mučenje zbog četiri probušene gume.

Alternativa je bila uspeti se kosinom prema zapadu. Taj put bi imao prednost zbog prolaza kroz napučeniji kraj, gdje bismo mogli naći pomoć ako bi došlo do pucanja gume ili nekog kvara. Ali cesta je imala tako oštre zavoje da smo često morali voziti brzinom ne većom od osam kilometara na sat. Jednom je stražnji kotač na našem land roveru skliznuo na kišom omekšanom rubu stijene pa je automobil – s njegovim putnicima – visio iznad duboke strme provalije. Samo molitva i zajednička snaga mišića nekolicine pomagača vratila je auto na cestu.

Ali čak i bez takvih incidenata svaki smjer kojim bismo krenuli iscrpio bi nas, uzeo nam dragocjeno vrijeme i vjerojatno bismo morali svratiti k mehaničaru radi popravka našeg ispaćenog vozila.

Kad sam te večeri za stolom spomenula problem, Ken je upitao:
“Kako je s njegovim očima?”
“Ništa bolje.”
“Bi li moglo biti nešto ozbiljno?”
Znala sam na što misli. U dolini trahom nije bio rijedak, a ponekad je zbog izostanka liječenja nastupila sljepoća.
“Ne vjerujem da je trahom”, rekla sam uvjerljivo. “Bar ne odgovara opisu uMerckovom priručniku. Nema zrnatog razvoja, na primjer. Možda možemo čekati još jedan dan da vidimo hoće li djelovati lijekovi.”

Poslije, kad je Kevin već bio u krevetu, otišla sam u naš ured da ponovo pregledam medicinske knjige. Ovaj put možda nađem nešto što će me ohrabriti. Bar sam se tome nadala.

Merckov priručnik je navodio neke simptome pomoću kojih bi medicinski školovan čitatelj mogao odrediti je li bolest izazvao virus ili bakterija. Ali ja nisam bila medicinska sestra i nisam mogla odrediti uzrok.

Međutim, sve knjige su se slagale u jednome. Ako je infekcija uzrokovana bakterijom, onda bi najbolji lijek bila tetraciklinska mast – koju nismo imali.

“Gospodine,” šapnula sam, “kad bi barem neki stručnjak mogao pogledati u Kevinove oči i reći je li problem izazvan virusom ili bakterijom. I voljela bih da imamo nešto tetraciklinske masti.”

Uzdahnula sam. Naravno, to je bilo nemoguće.

Kevin se ujutro probudio dosta vedar, ali sam odmah vidjela da nema poboljšanja. Ponovno smo pokušali s kapima za oči, ali je poslijepodne postalo jasno da nema poboljšanja. Sabina, domorotkinja koja mi je pomagala u učenju njezinog jezika, krenula je ravno prema Kevinu u trenutku kad je ušla u kuću. Uzela ga je na krilo i počela izlijevati svoju sućut.

“Oh, žalosno! Tako žalosno! Oh, jadno dijete! što nije u redu? Hoće li ozdraviti?”
“Ima upalu očiju. Lijek mu ne pomaže.”

Sabina me preplavila svojom uobičajenom poplavom vijesti iz susjedstva. Dok je ona recitirala, zamijetila sam promjenu u zvukovima djece koja su se igrala vani s našim kćerima i nejasno zamijetila zvuk motora vozila koje se približavalo našoj kući.

“Mama! Mama!” Moja su djeca utrčala u kuću ostavljajući da za njima lupaju vrata s mrežom. “Došli su očni doktori!”

Očni liječnici? Odgurnula sam stolicu na sklapanje, zgrabila Kevina i izišla za Sabinom i kćerima. Iz prastarog bijelog land rovera izišla su četiri mlada Afrikanca.

Odmah sam ih prepoznala premda su nas posjetili samo jednom prije više od godinu i pol dana. To su bili posebno školovani zdravstveni radnici u misijskoj bolnici za dijagnosticiranje i liječenje očnih bolesti.

Počela je obvezna runda srdačnog pozdravljanja i žestokog rukovanja, ali ja nisam bila potpuno koncentrirana. Bi li to mogao biti odgovor na moju šaptom izgovorenu molitvu? Mogu li nam ovi ljudi pomoći?

Čim sam smogla snage, prekinula sam prijateljsko brbljanje. “Molim vas,” rekla sam, “možete li učiniti nešto za mene? Naša beba dobila je prije više od tri dana upalu očiju, a ne ide na bolje. Hoćete li je pregledati? Možete li reći je li upala uzrokovana virusom ili bakterijom?”

Kevin je ostao nevjerojatno miran dok je jedan od njih povukao njegove očne kapke i pregledao oči.
“Bakterija”, rekao je. “To je vrsta infekcije koju najčešće viđamo kod školske djece.”

“Mislim da nam je potrebna tetraciklinska mast. Imate li slučajno koju tubu?” upitala sam.

Mladić se nasmijao i otišao do stražnjih vrata vozila. Otvorio ih je i pokazao na kutije nagomilane pokraj kutija s namirnicama. Činilo se kao da u kutijama ima na tisuće tuba.

“Tetraciklinska mast”, rekao je.

“Došli smo pregledati oči svih učenika u osnovnim školama. Mnogima će biti potrebno liječenje pa smo ih ponijeli sa sobom.”

“Mogu li dobiti jednu tubu za svojeg sina?”

“Naravno.” Spustio je ruku u jednu kutiju i izvukao nekoliko tuba. “Uzmite tri. Trebat će vam više od jedne.”

Brzo je objasnio kada i koliko treba mast primjenjivati, a onda rekao: “Moramo ići dalje.”

“Zar nećete ostati kao prošli put?” upitala sam iznenađena. Mislila sam da su stali kod nas s namjerom da kao prošli put logoruju u našem dvorištu.

“Ne. Moramo obići sve škole u ovoj dolini. Nemamo vremena.”

Ljudi su ušli u svoj land rover i krenuli nepopločanim putem do vrata; djeca su se razbježala pred prašinom koju su podignuli. I ja sam osjetila prašinu, ali sam znala da ona nije prouzročila suze u mojim očima.

Judy Greenlee

(Znaci vremena 2/2005)

Podijeli