“Daj da nam sinovi budu kao biljke što rastu od mladosti svoje; a kćeri naše kao stupovi ugaoni, krasne poput hramskog stupovlja.” (Psalam 144,12)
Sklonosti i navike mladih vrlo često su uočljive i u doba zrelosti. Mlado drvo možete savijanjem dovesti u gotovo svaki oblik koji zaželite, i ako ga primorate da raste u takvom položaju, ono će ostati deformirano i uvijek će svjedočiti o povredi i zloporabi nanesenoj vašom rukom. Nakon višegodišnjeg rasta u takvom položaju, vi možete pokušavati drvo ponovno ispraviti, ali će se svaki takav napor pokazati potpuno uzaludnim. Ono će uvijek ostati iskrivljeno drvo. Sličan je slučaj i s umom mladih. Njih treba vrlo pažljivo i nježno odgajati u djetinjstvu. Načinom odgoja oni se mogu usmjeriti ili u dobrom ili u pogrešnom pravcu; i u svojem budućem životu oni najčešće nastavljaju putem na koji su upućeni u mladosti. Navike stečene u mladosti vremenom postaju sve jače i jače.
Mi živimo u vremenu kad je gotovo sve površno. Vrlo je malo čvrstine i stabilnosti u karakteru, zato što su odgoj i obučavanje djece od same kolijevke bili površni. Njihov karakter građen je na nepostojanom pijesku. Samoodricanje i samosvladavanje uopće nije ugrađivano u njihov karakter. Maženi su i u svemu im se popuštalo do te mjere da su postali nesposobni za praktičan život. Ljubav prema zadovoljstvima preuzela je nadzor nad umom, a djeci se laskalo i popuštalo na njihovu propast. Djecu treba učiti i odgajati tako da ih kušnje, poteškoće i opasnosti koje život neizbježno donosi ne iznenade. Treba ih naučiti da uvijek vladaju sobom i plemenito prevladavaju poteškoće; i ako se svojevoljno ne izlažu opasnosti, ako bez potrebe ne istrčavaju na put iskušenja, ako se klone zlog utjecaja i druženja s nemoralnim društvom i onda kad se neizbježno moraju naći u društvu takvih, oni će imati snažan karakter i stati na stranu onoga što je ispravno, čuvat će načela i zahvaljujući Božjoj snazi ostati moralno neokaljani. Ako mladi, koji su dobro odgojeni, učine Boga svojom uzdanicom, njihove moralne snage izdržat će i najtežu kušnju.
Kad bi roditelji mogli shvatiti kako tešku i ozbiljnu odgovornost preuzimaju na sebe odgajanjem svoje djece, posvetili bi mnogo više vremena molitvi, a mnogo manje nepotrebnim stvarima. Usrdnije bi se, uz duboko razmišljanje i proučavanje molili Bogu za Njegovu mudrost i božansku pomoć, kako bi u svojoj djeci razvili karakter koji On može odobriti. Njihova težnja ne bi trebala biti kako odgojiti svoju djecu da steknu časti i pohvale u ovom svijetu, već kako ih odgojiti da oblikuju pravi karakter koji Bog može odobriti. (Testimonies for the Church, sv. 3, str. 143—145)